Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | AKS BEX City Express Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Beograd-Stari grad, Beograd-Stari grad |
Godina izdanja: 1990
ISBN: 86-393-0192-1
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani
GEORGES DEVEREUX
KOMPLEMENTARISTIČKA ETNOPSIHOANALIZA
Prevod - Radmila Zdjelar
Izdavač - `August Cesarec`, Zagreb
Godina - 1990
473 strana
20 cm
Edicija - Biblioteka Mixta
ISBN - 86-393-0192-1
Povez - Broširan
Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja
SADRŽAJ:
Napomena
Predgovor drugom izdanju
Obrazloženje
POJMOVNA SHEMA DRUŠTVA (1940)
Sažetak
VANJSKO I UNUTRAŠNJE: PRIRODA STRESA (1966)
Sažetak
KULTURA I NESVJESNO (1955)
Metodologijska teza
Formalna teza
LOGIČKI TEMELJI ISTRAŽIVANJA ODNOSA KULTURE I LIČNOSTI (1945)
DVA MODELA MODALNE LIČNOSTI (1961)
Odnos između psihologijske i društvene
analize stvarnog ponašanja
Motivi mađarskog pobunjenika
Zaključak
ETNIČKI IDENTITET: LOGIČKE OSNOVE I DISFUNKCIJE (1970)
Uvod
Dvostruko značenje identiteta
Etnička ličnost vs etnički identitet
Stvaranje i očitovanje etničkog identiteta
Fizičke crte
Funkcionalnost i disfunkcionalnost
identiteta skupine
ETNOPSIHOANALITIČKA RAZMATRANJA O POJMU SRODSTVA (1965) Edipov kompleks
Nesvjesni smisao razmjene žena
Uloga brata i muža u razmjeni žena
Dodatak
ANTAGONISTIČKA AKULTURACIJA (1943) -
Otpori
Otpor preuzimanju
Otpor davanju
Uzrok i funkcija otpora
Difuzija podražaja
Antagonistička akulturacija
Sažetak
ONIRIČNO UČENJE I IDIOSINKRETIČKE RAZLIKE U RITUALNOJ PRAKSI MOHAVSKIH ŠAMANA (1957)
Zaključak
UTJECAJ KULTURNIH MODELA MIŠLJENJA NA PRIMITIVNE I MODERNE PSIHIJATRIJSKE TEORIJE (1958)
Neki kulturni vidovi primitivne psihijatrije
Kulturni vidovi modernih
psihijatrijskih teorija
Dekulturacija i rekulturacija znanosti
VRIJEME: POVIJEST vs KRONIKA
Socijalizacija kao kulturno prediskustvo (1975)
Bibliografija
Dozvole za ponovno objavljivanje i bibliografijske reference
`Etnopsihologija se nakon pada socijalizma ponovo oživljava, kao i mnoge druge nauke, kako u Evropi, tako i kod nas i kao svoju polaznu tačku uzima radove „etnopsihološkog tria“ o kome smo već govorili. Međutim, savremena etnologija teži da barata sa modernijim pojmovima kao što su Dirkemova „kolektivna svest“ i Jungovo „kolektivno nesvesno“, kao i pojmovima karakterologa Ludviga Klagesa.
Međutim, etnopsihologija oživljava i svoju naučnost počinje da potvrđuje u radovima Žorža Deverea koji se u velikoj meri oslanja na Frojdovu psihoanalizu i druge psihološke teorije koje dalje razrađuje dovodeći ih u vezu sa etnološkim pojmovima kao što su akulturacija, enkulturacija itd. On smatra da: „Intenzivna dubinska analiza konteksta i implikacija samo jedne ustanove unutrar jednog plemena, osnosno ‘slavnih’ bečkih neurotičara, omogućuje, kako su pokazali Durkheim i Freud, da se dobiju univerzalno valjani sudovi“ i „obrnuto, do istih se sudova može doći i ekstenzivnom analizom varijacija iste kulturne crte ili ustanove u velikom broju društava.“ Ispravnost ovakvog tipa zaključivanja može se dokazati tek ako bi se imali u vidu radovi iz filozofije nauke. Ipak, Devere ne prihvata isprva zacrtani metod – on ga potom analizira, stavlja ga na proveru upravo kroz prizmu filozofije nauke. Analizom svojim metodoloških i formalnih teza, on dolazi do zaključka: „Kad bi svi psihoanalitičari sastavili iscrpan spisak svih poriva, želja i fantazmi što se pojavljuju u kliničkoj sredini, takav bi se spisak stavku po stavku podudarao sa spiskom svih vjerovanja i svih poznatih kulturnih postupaka kakav bi mogli sačiniti etnolozi.“Dakle, on dolazi do zaključka da sve ono što možemo videti kod pojedinca ili kod neke društvene grupe koja je deo šire celine možemo videti i kod celokupnog društva čiji je taj pojedinac ili grupa deo. Njegov je zaključak ispravan i to pokazuje njegovo logičko zaključivanje i određena vrsta kombinacije induktivno-deduktivnog donošenja zaključaka. Ono što je razlika u odnosu između Deverea i „etnopsihološkog tria“ je to da Devere preko pojedinca donosi zaključke vezane za grupu, a „trio“ sa grupe zaključuje o pojedincima.
Devere se dalje bavi problemom da postoje: „dva tipa objašnjavanja pojava u vezi sa čovjekom: s psihologijsko-psihijatrijskim (individualno-subjektivnim), s jedne strane, i društveno-kulturno-povijesno-ekonomsko-političkim (kolektivnim), s druge strane“ i da postoji izvestan jaz između ta dva tipa objašnjenja koje pripadaju psihologiji i psihijatriji i sociologiji. Mislim da je više nego jasno kojim su se tipom objašnjenja služili Cvijić, Dvorniković i Gezeman. Ali da li je taj jaz nužan? Devere kaže da ne treba da postavljamo pitanje u kom trenutku individualno postaje društveno, već da je pravo pitanje: „U kojem trenutku je ekonomičnije i prikladnije promijeniti sociologijski pristup od psihologijskog?“
Ono što mi je naročito privuklo pažnju kod Devereove knjige jeste poglavlje koje se odnosi na antagonističku akulturaciju i nisam mogao da ne pomislim kako bi se lepo ovo objašnjenje moglo primeniti na Cvijićevu karakterologiju istočno-balkanskog ili dinarskog tipa. Akulturacija, kao „kontakt, dodir dvaju kultura“ je ono što je karakterisalo balkanske narode u njihovoj borbi protiv Turaka. Međutim, „tek odnedavna istraživači akulturacije konačno su, kako na teorijskoj tako i na deskriptivnoj razini, priznali postojanje pojava otpora difuziji i akulturaciji.“ Tako dinarski čovek, koji je morao doći u kontakt sa turskom kulturom je svoj otpor primanja stranih crta rešio tako što „novi pojedinci i predmeti, doslijedno tome, bivaju automatski pripisani vanjskoj skupini i kulturi, i često automatski bivaju određeni kao ‘loši’ ili ‘pogrešni’.“ Kod svoje analize istočno-balkanskog tipa, Cvijić misli da su, jednom kada su se oslobodili od Turaka, Bugari postali svirepi i surovi kao i sami Turci, iako su i dalje bili neprijateljski nastrojeni prema njima. Pretpostavimo da Cvijićev opis nije bio politizovan kakav je mogao biti. Devereovom analizom, mi bismo to objasnili kao način usvajanja novih sredstava bez usporednog usvajanja pripadnih svrha. Naime, „nova se sredstva usvajaju kako bi se ojačale postojeće svrhe, a ponekad i upravo sa ciljem odupiranja usvajanju svrha skupine karaktera.“ Tačnije, to znači da su Bugari usvojili turske osobine kako bi se oduprli Turcima i ojačali svoje nacionalne ciljeve.
Verujem da bi Devereova objašnjenja daleko bolje pristajala u radovima „etnopsihološkog tria“, ali Cvijić verovatno nije ni mogao doznati za njih. Pitanje je kako bi izgledalo njegovo Balkansko poluostrvo da je Cvijić danas živ.
Upravo ova vrsta analitičkog postupka je ono što bi moglo poslužiti kao osnova za etnopsihološka istraživanja i što bi se trebalo inkorporirati u onu srž etnopsihloške teorije o kojoj sam pre govorio. Ovakve metode, razrađene sa stanovišta psihologije i filozofije nauke i koje bih nazvao primarnim etnopsihološkim metodama, uz potporu sekundarnih metoda kojima se služio „etnopsihološki trio“ mogu dati leteći start proučavanju narodnih psihičkih osobina.`
Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.
Žorž Devero Etno Psihoanaliza Ethnopsychanalyse complémentariste