ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! U gornjem delu malo talasasta, sve osatlo uredno. Nema neprijatnih mirisa.
27 Wagons Full of Cotton and Other Plays
Tennessee Williams
Tenesi Vilijams, pravo ime Tomas Lanir Vilijams III (engl. Thomas Lanier Williams III; Kolambus, 26. mart 1911 — Njujork, 25. februar 1983) je bio američki dramski pisac[1] i jedan od najznačajnijih dramskih pisaca 20. veka. Ime „Tenesi“ su mu nadenule kolege na koledžu inspirisane njegovim južnjačkim akcentom i činjenicom da mu je otac bio poreklom iz Tenesija. Osvojio je dve Pulicerove nagrade za dramu: za komad Tramvaj zvani želja 1948. i za dramu Mačka na usijanom limenom krovu 1955. Pored toga, njegove drame Staklena menažerija iz 1945. i Noć iguane iz 1961. osvojile su nagradu Njujorškog udruženja dramskih kritičara. Drama Tetovirana ruža (koju je posvetio svom ljubavniku, Frenku Marlouu) je 1952. osvojila nagradu Toni za najbolji pozorišni komad. Žanrovski kritičari su smatrali da je Vilijams pisao u južnjačkom gotskom stilu.[2]
Biografija
Odrastao je u problematičnoj porodici koja mu je poslužila kao inspiracija za većinu dela. Rođen je u Kolambusu, država Misisipi, u kući majčinog dede, lokalnog episkopalnog sveštenika (danas je ta kuća pretvorena u centar za dobrodošlicu u Misisipi i gradski centar za informacije za turiste). Njegov otac, Kornelijus Vilijams (Cornelius Williams), bio je trgovački putnik koji je bivao sve nasilniji kako su mu deca odrastala. Često je favorizovao Tenesijevog brata, Dejkina Vilijamsa (Dakin Williams). Njegova majka, Edvina Vilijams (Edwina Dakin Williams), bila je potomak plemenite južnjačke porodice.
U vreme kada je Tomas imao tri godine, porodica se preselila u Klarksdejl, u državi Misisipi. Sa pet godina mu je postavljena dijagnoza difterije, zbog čega su mu noge bile paralizovane dve godine, zbog čega nije mogao skoro ništa da radi. Potom ga je majka počela podsticati da koristi maštu, a u trinaestoj godini poklonila mu je pisaću mašinu.[traži se izvor]
Posle nekoliko pokušaja da bude sa ženama, Tenesi Vilijams je krajem tridesetih godina prošlog veka napokon priznao svoju homoseksualnost. U Njujorku se pridružio krugu gej ljudi, među kojima je bio i njegov blizak prijatelj pisac Donald Vindham (1920–2010) i tadašnji partner Fred Melton.
Tenesi Vilijams je umro u sedamdeset prvoj godini od posledica gušenja poklopcem od bočice sa lekovima, u svojoj sobi u hotelu Elysee u Njujorku.[3] Prema nekima, uključujući i brata Dejkina, slavni pisac je bio ubijen. Sa druge strane, prema policijskom izveštaju o njegovoj smrti, postoje indicije da su u pitanju bili lekovi; u njegovoj sobi je nađeno mnogo recepata, pa se smatra da je do nesrećnog završetka došlo pod uticajem alkohola i lekova.
Trinaest jednočinki sabranih u ovom svesku uključuju neka od najboljih i najsnažnijih djela Tennesseeja Williamsa. Pune su percepcije života kakav jest i strasti za životom kakav bi trebao biti, što je učinilo Staklenu menažeriju i Tramvaj zvan čežnja klasicima američkog kazališta.
Samo jedna od ovih drama (Pročišćenje) napisana je u stihovima, ali u svima njima pristup likovima je putem poetskog otkrivenja. Bilo da Williams piše o napuštenim podstanarima u pansionu u New Orleansu (Losion za damu iz Larkspura) ili o sjećanjima časnog trgovačkog putnika (Posljednji od mojih satova od čistog zlata) ili o delinkventnoj djeci (Ova imovina je osuđena), njegov uvid u ljudsku prirodu je onaj pjesnika. On može sažeti osnovno značenje života - njegov patos ili njegovu tragediju, njegovu hrabrost ili kvalitetu njegove ljubavi - u jednu malu scenu ili nekoliko trenutaka dijaloga.
Stavovi g. Williamsa o ulozi malog kazališta u američkoj kulturi sadržani su u poticajnom eseju `Nešto divlje...`, koji služi kao uvod u ovu zbirku.
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`