Godina izdanja: 2011
ISBN: 978-86-6061-014-2
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor Jokanović, Vladimir T., 1936- ; Novaković, Marijan, 1957-
Naslov O životu i delu Gojka Nikoliša / Vladimir T. Jokanović, Marijan Novaković
Jezik srpski
Vrsta građe knjiga
Godina 2011
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Srpska akademija medicinskih nauka - SLD, 2011 (Novi Sad : Verzal)
Fizički opis 97 str. : fotogr. ; 31 cm
Napomene Na vrhu nasl. str.: Vojnomedicinska akademija
Tiraž 250
Bibliografija Gojka Nikoliša: str. 95-97.
(plast. sa omotom)
Predmetne odrednice Nikoliš, Gojko, 1911-1995 – Biografije

Uvod
Rukovodstvo Vojnomedicinske akademije odlučilo je nastaviti tradiciju obeležavanja značajnih ličnosti iz istorije saniteta srpske vojske. Od velikog broja lekara koji su obeležili medicinu XX veka u našoj vojsci bilo je teško izabrati najzaslužnijeg, čiji bi spomenik stajao ispred Vojnomedicinske akademije. Kada je predloženo ime generala Gojka Nikoliša, nije bilo dilema da je on prvi među jednakima u koloni znamenitih vojnih lekara proteklog stoleća.
Igrom sudbine Nikoliš se našao u središtu događaja koji su obeležili XX vek. On nije bio samo pasivni promatrač istorijskih zbivanja nego je, može se to opravdano tvrditi, bio i krojač istorije naroda Jugoslavije u vremenu II svetskog rata i kasnije. Od mladosti se opredelio za bunt, bunt protiv nepravde, bunt protiv klasne i nacionalne neravnopravnosti. Kao lekar borio se protiv socijalnih razlika i siromaštva koje su dovodile do oboljenja i pomora siromašnih. Celog života tragao je za nekom ljudskom pravdom koja bi čovečanstvu donela blagostanje. Misiju u svome narodu shvatio je vrlo ozbiljno i moglo bi se reći da nikada nije bio odvojen od njega.
U profesionalnom poslu bio je čovek reda i discipline, nije znao za kompromise sa zlobom i glupostima, borio se za poštovanje i dignitet lekarske profesije. Bio je vojnik, ali i ratnik. On je, kao i mnogi drugi lekari – oficiri, bio svetla stranica savesti čovečanstva, koja je ulagala sve snage da u ratu bude što manje mrtvih, što manje bolesnih, što manje invalida. Bio je u ratu lekar koji je i prema neprijateljskim ranjenicima pokazivao ljudsko milosrđe i lekarsku pomoć.
Obeležavanje njegove 100. godišnjice rođenja je prilika da se isprave sve nepravde koje su mu tokom zadnje decenije života nanesene. Nepravde zbog kojih je žalio što je živ, nepravde zbog kojih je napustio svoju domovinu. U tom nizu nepravdi koje mu je vlast nanela, bilo je i takvih kojih bi se mnogi trebali stideti do kraja života.
General Nikoliš je zaslužio i dobio mnoga zvanja i odlikovanja. Retko je bilo naći lekara u našoj zemlji sa takvim ugledom u inostranstvu i domaćoj medicinskoj javnosti. Sretni smo da pripadamo lekarskom društvu koje nikada nije stavilo bilo kakvu mrlju na ličnost i delo čestitog čoveka i lekara dr Gojka Nikoliša.
U jednom od nekrologa povodom njegove smrti rečeno je: „Bio je viši za glavu od svojih savremenika, bio je korak ispred svoga vremena.“ Tokom celog života, kao svi veliki ljudi, bio je često nerazumevan i usamljen. Ponosni smo da kao sledbenici njegovih ideja o ulozi lekara u ratu i miru, u vojsci i civilstvu, možemo na ovaj način iskazati zahvalnost i poštovanje, postaviti mu spomen-bistu „da živi“. Ispred VMA, kojoj je na neki način idejni roditelj. Verujemo da će generacije budućih vojnih lekara u njegovom liku i delu naći svetao primer kakav čovek i lekar treba biti sanitetski oficir srpske vojske.
AUTORI

SADRŽAJ
Uvod 7
Predgovor 9
POREKLO I MLADOST GOJKA NIKOLIŠA 11
GOJKO NIKOLIŠ U ŠPANSKOM GRAĐANSKOM RATU 19
U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI 1941–1945 23
OSVRT NA KNJIŽEVNO DELO GOJKA NIKOLIŠA 51
GOJKO NIKOLIŠ U SRPSKOJ AKADEMIJI NAUKA I UMETNOSTI 61
MESTO I ULOGA GOJKA NIKOLIŠA U RAZVOJU SANITETSKE SLUŽBE 79
BIBLIOGRAFIJA GOJKA NIKOLIŠA 95
LITERATURA 96


Bio je sudionik španjolskog građanskog rata kao dobrovoljac na strani republikanaca. Za vrijeme toga rata bio je direktor bolnice u Pontonesu, na pola puta između Valencije i Seville, kasnije i načelnik saniteta u bataljonu Devete internacionalne brigade, u vrijeme čuvene bitke na Ebru 1938. godine. Španjolska republika taj je rat nažalost izgubila, fašisti generala Franka ušli su marta 1939. u Madrid, a taj čovjek, Gojko Nikoliš, liječnik po profesiji, interniran je zajedno s pola miliona republikanskih boraca u logore u Francuskoj.
Na početku Drugog svjetskog rata, nakon raspada kraljevine Jugoslavije, Nikoliš se pridružio antifašističkom pokretu na južnoslavenskom tlu u borbi protiv nacista. Bio je vijećnik Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a i vijećnik Prvog, Drugog i Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a. U Užicu u oktobru 1941. godine, u vrijeme trajanja slavne Užičke republike, prvog većeg oslobođenog područja u Evropi u Drugom svjetskom ratu, Nikoliš je na čelu saniteta partizanskih jedinica, na kojem će ostati do kraja rata. Rukovodio je spašavanjem ranjenika u Igmanskom maršu i za vrijeme Bitke na Neretvi. Tokom rata izgubio je suprugu Ivanku, koju je ustaška policija ubila u Zagrebu i brata Dušana, kojeg je ubila beogradska policija nacističkog kolaborantskog generala Milana Nedića. Kraj rata Nikoliš je dočekao u činu general-pukovnika i na dužnosti načelnika sanitetske službe u JNA.
Kako je sve počelo i odakle je Nikoliš porijeklom? Rođen je na današnji dan, 11. augusta 1911. godine u selu Sjeničak Lasinjski kod Vrginmosta na Kordunu, u porodici pravoslavnog sveštenika. Nakon gimnazije u Karlovcu i Sremskim Karlovcima, studij medicine završio je u Beogradu. Nakon gotovo decenijske ratne epopeje, Nikoliš je obavljao visoke dužnosti kao vojni liječnik, a jedno vrijeme bio je i jugoslavenski ambasador u Indiji. Publicističkim i književnim radom bavio se od rane mladosti. Početkom osamdesetih objavljuje svoje zapažene memoare pod nazivom „Korijen, stablo, pavetina“. Ti memoari bili su lišeni pretjerane ideologizacije, već su na dramatičan i iskreni način pisani perom čovjeka koji je svojim životom svjedočio najtragičnije i najturbulentnije godine 20. vijeka. Pjesnik Branko Miljković zapitao se u jednom stihu, „da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“, a Gojko Nikoliš je vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata doživio stanovito otrežnjenje od svojih mladalačkih ideala. U memoarima on piše kako je u poslijeratnoj Jugoslaviji „uspostavljena snažna vertikalno ustrojena partijska vlast koja je djelovala autonomno, paralelno s državom. Takvoj vlasti misleći ljudi, nezavisni intelektualci, skloni preispitivanju stvarnosti i spremni za suštinsku, a ne samo na ‘konstruktivnu’ kritiku, bili su kamen o vratu kojeg se što prije trebalo riješiti.“
Krajem života Nikoliševi ideali doživjet će potpuni slom. Prvo je, krajem 80-ih, kada se socijalistička Jugoslavija tiho, neumitno i sve brže gasila, Nikoliš postao predmetom poruge u bizarnoj humoresci „Vojko i Savle“, koja je izašla u beogradskoj Politici. U njoj je posprdno nazvan članom „penzionerskog kluba bivših socijalističkih rukovodilaca“ koje je pregazilo vrijeme, iako je Nikoliš bio jedan od prvih intelektualaca lijeve provenijencije koji se, u periodu poslije Tita, javno zalagao za višestranački sistem. Drugi put početkom 90-ih, kada se nebo jako smračilo i kada je novi rat već kucao na vrata, Nikoliš je govorio na jednom skupu zabrinutih i uznemirenih Srba iz Hrvatske, u dvorani Sava centra u Beogradu. U tom govoru Nikoliš je rekao kako „politička strategija Tuđmanovog režima prema Srbima u Hrvatskoj predstavlja tihi, potajni genocid“, te da razumije strahovanje svojih zemljaka, ali izlaz iz katastrofe on nije vidio u ratu, već „u mirnom, demokratskom raspletu krize“. Put iz sunovrata Nikoliš je nalazio u savezu s demokratskim Hrvatima, u suživotu u okviru Hrvatske i u Gandijevoj taktici nenasilja, kojom bi se obnovila nekadašnja kulturna prava Srba, ona koja su postojala za vrijeme Austro-Ugarske. Na tom skupu Nikoliš je bio izviždan. Potpuno razočaran napustio je Jugoslaviju i odselio se u Francusku. Umro je 10. jula 1995. godine i kremiran je u francuskom gradu Le Mansu.
Gojko Nikoliš, liječnik, antifašist i pisac, tužni je simbol sudbine velikog broja onih Srba iz Hrvatske, koji su unatoč beskonačnoj mržnji i nasilju na ovim prostorima, pokušavali mirnim putem ispravljati krivu Drinu svih balkanskih nesporazuma i koji u tome nisu uspjeli.

MG P77 (N)