ISBN: Ostalo
Godina izdanja: +
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

7000 dana u Sibiru je autobiografski roman koji je 1971. napisao Karlo Štajner, a objavila izdavačka kuća Globus u Zagrebu. U njemu, Štajner opisuje kako je, iako je bio uvjereni komunist, 1936. postao žrtva Staljinove velike čistke kada je uhićen u svojem stanu u Moskvi i nevino osuđen isprva na deset, pa potom na dvadeset godina zatvora i rada u gulagu zbog izmišljenih optužbi da je bio `agent Gestapoa` zbog svoje austrijske nacionalnosti. U knjizi, Štajner detaljno opisuje bijedu, jad i krajnju okrutnost života u sovjetskim logorima u kojima su se zatvorenici iskorištavali u najtežim fizičkim poslovima.

Štajner je prebačen u nekoliko lokacija, od Soloveckih otoka, preko Norilska pa sve do Maklakova u Sibiru, ali je izdržao zahvaljujući svojoj supruzi Sonji, koja ga je vjerno čekala sve to vrijeme sve do 1955., kada su se ponovno sreli. Nakon Staljinove smrti i destaljinizacije, Štajner je pušten na slobodu i oslobođen svih optužbi 1956., nakon čega je otišao natrag u Jugoslaviju, u Zagreb, gdje je živio sve do svoje smrti.[1] Prema Štajneru, manuskript knjige je godinama čekao da se objavi, ali su u Jugoslaviji izgleda neki nastojali spriječiti objavljivanje: kada je poslao dvije kopije romana u Zagreb i Beograd, obje su nestale. Ipak, nakopokon je dočekao objavljivanje knjige kada je to Tito osobno odobrio. Četiri godine nakon objave, knjiga je prevedena i na njemački i francuski jezik,[1] dok je 2004. izdavačka kuća iz Honk Konga po prvi put knjigu izdala i na kineskom jeziku, koju je preveo Shi Chengtai.[2]

4.6. 1972., 7000 dana u Sibiru je dobila nagradu redakcije Vjesnika `Ivan Goran Kovačić` za najbolju knjigu.[3] Wolfgang Leonhard navodi kako je Štajner dao detaljnu analizu sovjetske ekonomije koja je jedino funkcionirala zahvaljujući masovnom izrabljivanju milijuna zatvorenika koji su praktički radili besplatno godinama. Također je razbio razne tabue, među njima i onaj kako je Staljin dao uhititi i njemačke i i austrijske antifašiste te ih predati Hitlerovoj Njemačkoj.[4] Najteže razdoblje doživio je tijekom Drugog svjetskog rata, kada su sovjetski čuvari bili osobito okrutni, što je doseglo vrhunac kada je 2.9. 1942. strijeljano oko 400 zatvorenika, što se nazivalo `danima mesa`.[4] Miljenko Jergović o romanu kaže da je `savršena antropološka studija, roman o dvadesetom vijeku, potvrda grandioznog zločina komunizma, koja iščezava poput fatamorgane, čim se na nju pokušaju pozvati antikomunistički šakali.`[5]

Radnja
Moskva
Moskva, 4.11. 1936., ulica Novoslobodska 67-69, stan broj 44. Karlo Štajner se probudio usred noći kada je čuo kucanje na vratima. Kada ih je otvorio, ugledao je oficira NKVD-a i dva vojnika koja su mu grubo pretražili stan, ne obazirući se na njegovu suprugu Sonju koja je bila u zadnjem mjesecu trudnoće, te ga uhitili i odveli u Lubjanku, glavni štab NKVD-a. Štajner nije znao o čemu se radi, ali je odgovarao na upite agenata, počevši od toga kako se rodio u Austriji, postao komunist i otišao živjeti u Jugoslaviju, u Zagreb, te kako je od 1932. živio u SSSR-u. Kada je saznao da je optužen da je pripadnik `kontrarevolucionarne organizacije` koja je ubila Kirova i da je `agent Gestapoa`, Štajner se nasmijao jer je mislio da se radi o zabuni, međutim, agenti ga nisu puštali iz ztavora. Usprkos torturi i prijetnjama, nije htio potpisati krivicu nego je ustrajao na tome da je nedužan. U zatvoru je upoznao i razne druge ljude koje su bili nedužno uhićeni zbog lažnih razloga, te bi NKVD zatvarao i njihove žene, te čak i silom otimao njihovu djecu i smještao ih u dječji dom. Preslušavao ga je Revzin, koji je tvrdio da mu je prodavač krzna iz Berlina, Eimike, davao špijunske zadatke. U zatvoru je čuo da mu je žena rodila, ali da je dijete umrlo. Tek u ljeto 1937. se Štajner našao na sudu koji je tražio, gdje ga je stanoviti Schütz teretio da je bio agent. osude su već bile napisane unaprijed, tako da je osuđen na deset godina zatvora.

U etapnoj stanici zatvora Butirke, Štajner se prisjećao svojih iskustava sa jugoslovenskim komunistima (Filip Filipović, Grgur Vujović, Vladimir Ćopić) te prvih dojmova Moskve, koje je rekao Rusu Baralu u kavani `Metropol`:

Bečki socijaldemokrati uvjeravali su me petnaest godina da ovdje neke stvari nisu dobre. Meni je bilo potreban samo jedan dan pa da uvidim da su govorili istinu.

odlično očuvana
NoVa.GrŽ.19