Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Beograd-Palilula, Beograd-Palilula |
Godina izdanja: 2010
ISBN: 978-86-7974-183-7
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Lazar Dašić
Izdaje - Alma - Beograd
o danas u ovim haotičnim, frustriranim i brzim vremenima piše autobiografiju? Glumice, pevačice, sportisti i poneki isluženi general ili političar... Drugim rečima, oni koji žive glamuroznim životima. Običan čovek, kada se presabere, tamo negde posle pedesete ili šezdesete, uviđa, da kada bi sve te godine svoga života položio na belinu papira – dobio bi sasvim prosečno, monotono štivo – dakle ništa naročito.
Međutim, dobro je i da među „običnim ljudima“ postoje neki koji imaju šta da kažu, da svojom životnom pričom dirnu čitaoca, prenesu poneku životnu poruku drugima.
Napisavši pesnički prvenac Časna reč (1987), Lazar Dašić ozbiljnije i dublje ponire u pesničke vode. Slede lirski ustreptale, opominjuće rodoljubive stihozbirke Kosovske elegije (1990. – ovenčana književnom nagradom „Lazar Vučković“), Kosovski venac (1993) i nadasve originalna knjiga koja predstavlja perfektan pesnički eksperiment Azbučni tipik (1997). Krunu i na neki način završetak ovog rodoljubivog pesničkog kruga čini izbor iz Dašićeve poezije pod nazivom Bogonosno Kosovo (1999).
U naredne dve knjige Svetogorsko bogoslovlje (2003) i Sudnji prostor (2005) Dašić širi svoj tematski opus. Pogotovu zbirka pesama Sudnji prostor u potpunosti stasava i bivstvuje pod tim sudnjim i sumornim nebom jednog prostora, emotivno, geografski i po svim drugim parametrima – vrlo dalekog od pesnikovog zavičaja...
Najzad, eto, posle nemalog broja godina, sa vidnim bremenom života na plećima, ali i sa dragocenim tovarom životnog iskustva, pred nama se pojavljuje Lazar Dašić – prozaista.
Pojavljuje se na sredokraći između autobiografskih kazivanja i autobiografskog romana Raspuća.
Već sam naziv ovog dela je originalan i indikativan. Da je autor upotrebio uobičajeni termin, na primer raskršća, naslov bi umnogome bio oslabljen i prikraćen za one puteve koji proizilaze i raspliću se iz ovog termina (dok takva semantika ne postoji u terminu raskršća).
Proza koja se nalazi u čitaočevim rukama je doslovno jedan „korak“ od autobiografskog romana. Taj „korak“, koji pisac po svemu sudeći ipak nije želeo da načini, predstavljao bi čvršće fabularne veze između poglavlja, skladnije srazmere u dužini poglavlja, kao i nešto manje subjektivizma u samom tekstu i izdizanje iz same ravni teksta, dakle piščev objektivizam, odnosno „pogled sa strane“.
Međutim, piščeva želja da ostane na nivou autobiografskih kazivanja, kako nam sugeriše i sam podnaslov ove knjige, nije nikakva mana ove proze.
Čitalac pred sobom ima tekst sa visokim emotivnim nabojem, tu i tamo protkan lirskim pasažima i nadasve interesantan. Poznata izreka da „život piše romane” u slučaju Lazara Dašića je više nego tačna. Toliko avantura, preokreta, akcije, tuge, bola i ponešto kontemplacije bilo bi, iskreno rečeno, dovoljno bar za dva ljudska života.
Iako, u neku ruku početnik, u proznim tokovima, Lazar Dašić ima veliki dar da jednostavnim, kratkim rečenicama, koje se lako i bez zastoja ređaju jedna za drugom, tako veže čitaoca za svoj tekst, da će ga ovaj, bez sumnje, pročitati u jednom dahu.
Pojedina poglavlja ovih autobiografskih kazivanja možda će izazvati pažnju ne samo čitalaca nego i etnologa. Način života, običaji i ponašanja ljudi u jednoj, rekao bih, „okamenjenoj“ metohijskoj sredini, šezdesetih godina prošlog veka, predstavljaju solidnu riznicu koju je autor svojim živopisnim kazivanjima verno oslikao i ponudio zainteresovanima na dalja ispitivanja i istraživanja.
Najzad, ako dozvolim sebi, da u ovaj tekst unesem jednu strogo subjektivnu ocenu, i da čitaočevoj pažnji posebno preporučim jedno od poglavlja, to bi svakako bilo „Svetogorsko hodočašće”.
U ovom delu teksta Lazar Dašić je dostigao svoj pripovedački i umetnički vrhunac. Ne samo što je u maniru najboljih srpskih putopisaca dočarao sve materijalne i duhovne lepote Svete Gore, sve one boje, oblike, mirise i zanose, već je uspeo da ostvari jednu neponovljivu duhovnu atmosferu, jedno blaženstvo duha, koje nikako ne može ostaviti ravnodušnim nikog, pa čak ni najokorelije ateiste.
Šta reći na kraju?
Ništa osim da zahvalimo Lazaru Dašiću što se ipak odlučio da zapiše ova autobiografska kazivanja, jer možemo realno tvrditi da bi srpska književnost u dijaspori bila znatno siromašnija da se ova knjiga nije pojavila...
Stanje knjige kao na priloženim slikama - ocena 7 - solidno
Tvrd povez 391.strana