Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Hrvatski
Žanr: Ostalo
Autor: Strani

U autorsko-uredničkome pogovoru autoritetnom sonetskom alfabetariju Muharema Bazdulja `Heroes`, autorizator `Historijske čitanke`, Miljenko Jergović, primjećuje kako `na Balkanu i u Bosni, o Hrvatskoj da i ne govorimo, dive se slabi i neinformirani, dok jaki i pametni lude i analiziraju.`

I kao što je riječ izgovorena na planetarnome superstandardu engleskoga, već pri samome činu izgovaranja, unaprijed označena kolonijalnom lingvistikom, tako su i ovakve, u kulturi straha i zrcala klišeizirane tvrdnje, precizno označen učinak na Balkanu uzaludnih pokušaja analiza straha od zrcala. Da se ne bismo, ne daj Bože, u njemu ugledali onakvi kakvi zaista jesmo, mi se u zrcalu ogledamo jezicima koji iskonski nisu naši i žanrovima koje smo, kao i jezike svijeta, od drugih naslijedili.

U prostoru globalnog smiješno je govoriti o našem i ne-našem, tako da je i primjedba o genealogiji jezika i žanra tu da provocira čistunce, dok oni koji se zrcala ne stide, lagano iz sebe istresaju stavove i stihove. I ono što zapravo potvrđuje tezu o promašenosti malih i fobičnih prostora jest nepodnošljiva lakoća pisanja od strane onih koji su iz nje, zapravo ne napuštajući je, nepovratno iskoračili. Njihov je prostor iskoraka, kao i prostor Bazduljeva ukoričenja esejiziranih soneta i sonetiziranih eseja, kažu hibridan, baš kao što je hibridna i pojava pjesama u historijskoj čitanci.

No, čitajući Jergovićevu krajnju besjedu i Muharemove sonete, još jednom podsjećam na uzaludnost i tupost kultura koje inzistiraju na hibridima. Jer, ako su Miljenkovi stavovi i Bazduljevi stihovi na tragu hibrida bit će da su neki drugi, za razliku od ove dvojice, čisti i normalni. Standardni, drugim riječima. Ali, ako su standardni, tada bi im riječi trebale biti prve: nikako druge. Jer, prostor drugoga, prostor je hibrida, a hibrid, koliko god da se žargon pomodnosti oslanjao o njegovu kosinu, upozorava na anomaliju, nestandardnost.

Apel je za povratak korijenu i rodu. Baš zato volim unaprijed-izgovorene knjige s engleskim naslovima, pisane na bilo kojem od jezika oko kojih se spore oni na koje se, tamo na zapadu, gleda kao na bivše, u povijesnoj čitanci historije u kojima se piše o Woddy Allenu, Tesli, Šopu i Springsteenu, Ćopiću i Štuliću, Artu Spiegelmanu, Himzi Polovini, Mozartu i Nietzscheu, Ismaelu Kadareu, Clintu Eastwoodu...

U ovakvome kontekstu moguća tvrdnja da Bazdulj nije primarno pjesnik uopće nije važna. On je sonetjer. A svaki njegov sonet, kao i svaka njegova priča, bremenit je pozitivnim predrasudama globalne erudicije. Ako sam u njegovoj prozi, pogotovo prilikom prevođenja iste, i osjetio balast pretencioznosti, to za sonete ne mogu reći. Iz jednostavnog razloga: sonet je, na početku milenija nastavka poništenja svijeta na kakvog smo navikli, sam po sebi, pretenciozan. Tako da ga je lako dosjetkom koja (dobro to vidi Jergović) podsjeća na Slamniga, pretvoriti u camp.

Miks erudicije i duhovitosti lako je u knjizi pokazati. Čak nije niti važno na koju ćete pjesmu nabasati. Evo, recimo komadića one o Beckettu. `Joyceov je sekretar dok bijaše mlad; Združio Dantea i običnog jastoga; No čim je drvo pošlo stvarat hlad; Neki su u Godotu prepoznali Boga; Kad zašuti Rimbaud začuju se trublje; Mladićka je šutnja kao lelek sebra... `

Od Arthura Dantoa, preko Branka Maleša, eto, do Muharema Bazdulja, na razne smo načine svjedočili estetskim materijalizacijama tvrdnji da je sve tema. Ali, rijetko ovako zaigrano, duhovito, poetski nedisciplinirano, epohalno nehajno i suvereno, kao u sonetnoj adaptaciji albuma mojega heroja kojemu, iako mu je »maznuo« naslov, sonetjer nije posvetio sonet.

Ukoliko, naravno, ovo nije `Knjiga Davidova`.