Žanr: Lirska poezija
Autor: Strani

Autor:: Žužana Gaze
Žanrovi:: Poezija
Izdavač:: Agora
Godina izdanja:: 2017.
Broj strana: 89
Pismo: Ćirilica
Povez: Mek
Format: 17 cm

DRUGA KOCKA

1.
U proljeće se samokontrola
brzo gubi, losing control, reklo
bi se. Voda raste, izliva se,
no poplavu valja sagledati
i brzo djelovati. Čamcima,
helikopterima. Na obali
su i dobrovoljni pomoćnici,
dobacuju džakove, pri tom to
ponegdje snima televizija,
te se akcija širom svijeta.

2.
gleda. Većina je nijema, zna
da žrtvama treba pomoći, a
ostaje nejasno ko je žrtva,
ko ili šta. Uz to, jedna žena
skače u vodu, čini se – pliva,
potom ko stablo pluta nizvodno
dok se ne izgubi, ali možda
se digne dalje dole iz vode
il se preobrazi, uskoro je
riječni pas u svom elementu.

3.
Isprva ima crvene oči,
vrti glavom, nije razigrana
ni vesela, ne može od straha
da misli, pri čem je već ranije
plašljiva bila. Sada je prvi
pas u Dunavu, prvi u vrsti,
neko mora početi, kaže i
pokušava dići glavu iznad
vode, da jednom stvarno prodiše.
Uz to, mjeri se visina vode.

4.
na različitim mjestima i ta
se mjerenja izmeđ Pasaua i
Beča do Crnog mora direktno
daju, to je opet stvarno. Gore
mjere, dole plivaju, jedni i
drugi. Dunav je pun životinja,
u svim slojevima razne vrste,
sasvim dole mladice, mladice.
Prvih hiljadu kilometara
plivaju skupa, duboko dole

5.
i to što sporije, da ne budu
odnesene čim Dunav nadođe
jer u južnom, blatnjavom dijelu,
ne gube ništa, i okrenu se,
ako mogu. Njih želim da vidim,
njine oči, ne ulovljene, već
žive oči mladica. Velike
životinje, kad pedeset ljeta
plivaju i poplavi umaknu,
razmišljaju, i to bih da vidim,

6.
neposredno u vodi, a ne na
obali, kamenom stepeništu,
gdje rado sjedih sa jednim starim
gospodinom, da bih posmatrala
poluukroćenu, širnu vodu,
lađe i drugu obalu, dalje
iza nje kuće, tadašnje Danas.
Budem li opet tamo sjedila,
ne bi smjelo ništa smetat, riba
koja izroni iz predvojenih

7.
talasa. Mladice su moja stvar,
skupa sa svojim očima. Ali
onda opet dođe potop, silna
voda, zemlja propadne, sve biva
izgubljeno, opet izgubljeno.
Svako nekako pozna gubljenje
i pita se, ko se kom žrtvuje.
Radi li se uopšte o žrtvi,
i kad ima dosta gubitnika.
Al žrtvovanje niko tražio

8.
nije. Rijeka nije tražila
ništa, samo rasla. Odem jednom
popodne sa psom da na ostrvu
nekom šetam, lijevo i desno
Dunav, lijepo bješe i toplo,
najednom k nama voda, potopljen
vrh ostrva, i kad htjesmo da se
vrnemo, oko nas samo voda.
Ništa do voda, naleti mora,
bjekstvo već nije bilo moguće.

9.
Poslije buđenja ne bješe mi
mnogo bolje, znala sam da stvarno
može biti tako. I onda, kud
onda da se budim? Kad poplavni
val dođe, moraću sprat po sprat da
uvis skačem i takoreći se
još viša budim, sve viša, dokle
poplava ne seže, il dok svaki
strah ne skinem? I pas se naviše
vuče bez straha, sa sprata na sprat.

10.
Ipak i dalje idem da šetam,
sa ili bez psa. Najzad smo bili
udvoje na ušću Ibsa, tokom
dva dana. U Ibsu pliva mrena,
pastrmka, brkica, peš, pijor i
klen, i čim Ibs sa svojom vodom u
Dunav dospije, gunđa kao što
gorile gunđajući kašlju kad
hoće da zamjere za malenkost.
U protivnom bi bili glasniji.