Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Nekorišćen |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Ostalo (pre slanja)
Lično |
Grad: |
Sombor, Sombor |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Cutanja-iz-gore ISTORIJA U SAMOM JEZGRU JEZIKA
Ćutanja iz Gore Mirka Demića prvi su deo petoknjižja u kome slede već objavljene knjige: Molski akordi (2008, 2009, „Andrićeva nagrada“), Ataka na Itaku (2015), Trezvenjaci na pijanoj lađi (2010, nagrada „Dejan Medaković“) i Po(v)ratnički rekvijem (2012).
Petrova gora je glavni junak ove fantazmagorije, kako mitska tako i stvarna, čija se istorija prati od predrimskog i rimskog doba, sve do savremenosti. Raspliću se predanja o njenom postanju i poreklu imena, uz narodnu pesmu o nastanku i nestanku Petrove gore.
Roman pratimo kroz svesti tri pripovedača: Leša Samouka, poslednjeg krajiškog proroka, čiji glas istovremeno i otvara i zatvara ne samo svako poglavlje već i čitavo petoknjižje svojevrsnim „Epilogom koji je na početku“; upraviteljku sanatorijuma, koja progovara u „Prologu, koji je na kraju“; i naratora centralne priče.
U Ćutanjima iz Gore mešaju se beskonačne polemike Adama i Adame, prvih ljudi, glasovi vrhovne sveštenice Kolapljana i rimskog legionara, glasovi ruke i glasovi pepela, ispovesti duša i ispovesti tela, braće i razbraće, političkih protivnika i koalicionih saboraca, svedočanstva patrijarhove glave i patrijarhovog trupa, Nikog i ničega i Nekog i nečega, Duše i tela, Petra i Pavla, večne polemike igumana i kralja...
Dva ugaona stuba ove priče čine dva stvarna i mitska Petra; jedan je Petar Svačić, poslednji hrvatski kralj, po kojem je, prema hrvatskoj verziji, Petrova gora i dobila ime, dok se druga, srpska verzija, za rodonačelnika poziva na kaluđera Petra, tvorca života. Obojici je zajednički grob – Petrova gora.
Miting iz 1990. godine održan na Petrovoj gori, nije pustio duhove iz boce, već duhove mrtvih iz Gore, nagoveštavajući neizvesnu budućnost živih, što se pokazalo u knjigama koje iza Ćutanja iz Gore slede.
F-20x14, Str-220, tvrd povez,
Kraj ove priče seže, kako je i red, na sam izvor pamćenja, gdje su uskrsnuća obilježavala vijekove, rođenja i smrti – godine, dani i noći – bježanije, a sati i minuti – ridanje bolesnih i zapomaganje umirućih. Kraj priče je neuhvatljiv, a otuda i patetičan, kao i njen početak.
Sve, dakle, počinje – uskrsnućem, a ne rođenjem, kako se uvriježilo, jer sve što uskrsava zapravo nikad i ni je rođeno, već neprestano traje, mijenjajući obličja i mjesta objave, kao i načine na koji se ukazu je smrtnicima. Tako uskrsnuće ostaje jedini dokaz nezadovoljstva postojećim znanjem, stanjem i oblikom.
Ja, Lešo Dijaković, od naroda prozvan prorokom, dakle – čovjekom slijepim za sadašnjost a prozorljivim za sve ono što nas čeka – srećnik ili nesrećnik kojem je ukazana čast (presuda) da bude svjedokom i tumačem jednog od najvećih uskrsnuća.
Sa tim uskrsnućem – uskrsnuo sam i sâm, pa da tu čast ili kaznu dijelim sa svime što riječima pomenem i mišlju dotaknem.
Nažalost, nije riječ o Hristovom uskrsnuću, jer bi o njemu svako svjedočenje bilo izlišno. Riječ je o – uskrsnuću Knjige. U svom neoprostivo dugom životu sretao sam mudrace koji su vjerovali da je Knjiga drugo ime Hristovo, ali i one druge, koji su propovijedali da je Knjiga najveća prepreka Hristovog povratka.
Davao sam za pravo i jednima i drugima, u zavisnosti od ubjedljivosti iznesenih dokaza i sugestivnosti njihovih riječi, ne znajući da ću jednog dana i sâm biti u sličnoj ulozi.
Uzaludna će biti povjerena čast ili udijeljeno prokletstvo da mi se ukaže Knjiga, ukoliko ne budem umio da riječima smekšam sumnjičave a ćutanjem pridobijem ravnodušne.
N.S.P+