ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1987.
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Tomas de Kvinsi ISPOVESTI JEDNOG UŽIVAOCA OPIJUMA

Zagreb, 1987.
12 X 20 cm, 129 strana.

Lepo očuvana, spolja vremenom požutela.

Ispovijesti jednog uživatelja opija, kao što već sam naslov daje naslutiti, autobiografska je knjiga. U njoj engleski književnik i esejist Thomas De Quincey (r.1785. – u.1859.) opisuje svoja iskustva (kako negativna tako i pozitivna) stečena dugogodišnjim konzumiranjem opija.

Thomas De Quincey je, rano napustivši školu, za život zarađivao pisanjem priča, članaka, kritika i ogleda, te prevođenjem sa njemačkog, a s uživanjem opija započeo je 1804. godine, kao devetnaestogodišnjak. U to vrijeme opij se slobodno prodavao u ljekarnama kao sredstvo za ublažavanje boli (u obliku tinkture laudanuma) i njegovo uživanje bilo je rasprostranjeno među svim slojevima tadašnjeg engleskog društva. U svojoj knjizi De Quincey, kroz tri veće prozne cjeline opisuje svoj put od vremena kada je opij uzimao za ublažavanje reumatskih i bolova u trbuhu, pa sve do stvaranja krajnje ovisnosti. Pri tome je osobit naglasak stavio na utjecaj opijuma na njegovo stvaralačko nadahnuće.

Prvi dio knjige obrađuje njegova predopijumska iskustva – djetinjstvo i srednjoškolsko razdoblje, napuštanje školske stege i bijeg u Wales i London, sve do dolaska u Oxford gdje opij ulazi u njegov život. Te su stranice ispunjene naturalističkim opisima piščeva potucanja od jedne iznajmljene sobe do druge, kada je glad i bijeda bila konstanta njegovih dana, pa je nemali broj noći bio primoran provoditi bez krova nad glavom, a u jednom ga trenutku od smrti glađu spašava prostitutka Anna, u koju se platonski zaljubljuje, ali je poslije uzalud traži i nikad je ponovo ne pronalazi.

Drugi dio knjige nazvan “Užici opija” donosi opise početnih iskustava kada je opij za De Quinceya predstavljao pravo otkriće i izvor užitka ali i nadahnuća za rad, a najdojmljiviji su redci na kojima pisac pravi usporedbu opija i alkohola, po njemu - nauštrb potonjega, jer, kako tvrdi “užitak što ga pruža vino uvijek raste i teži prema vrhuncu, nakon kojega opada; užitak od opija, kad jednom nastane, postojan je po osam ili devet sati” slijedom čega je alkohol “plamen” a opij ”stalan i jednoličan žar”. Međutim, glavno razlučenje De Quincey pronalazi u tome “što vino poremećuje duhovne sposobnosti, dok opij naprotiv (ako se uzme na pravi način) uvodi među njih najvrsniji red, zakonitost i sklad. Vino poljuljuje i pomračuje rasuđivanje; opij naprotiv donosi vedrinu i ravnotežu svim sposobnostima”. De Quincey je smatrao da alkohol kod čovjeka priziva surovi dio konzumentove naravi dok uživatelj opija osjeća kako opij uzvisuje njegovu vedrinu, “najbožanskiji dio njegove prirode i karaktera”. Pri tome ističe vrlo pozitivne učinke opija na stvaralačko nadahnuće, jer on potiče uživatelja na sanjarenja i zanos, pa unutar konzumentova uma “na njedrima tame, podiže gradove i hramove” i istovremeno “iz bezvlašća sanja zove na sunčanu svjetlost lica davno pokopanih ljepota i blažena obiteljska obličja, očišćena od sramota groba”.

Opijum