ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2009/12.
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

+ Ivan Glišić MOJE DRUŽENJE SA PAZOLINIJEM

A.L.F. Šabac, 2009 / Kulturni centar, Šabac, 2012.
136 strana + 120 strana.

Veoma lepo očuvane sem što prva knjiga ima posvetu autora.

Nakon tridesetak autorskih knjiga, neumorni šabački spisatelj Ivan Glišić više nimalo ne iznenađuje po pitanju odabira novih književnih tematika, kojima, iskusno i stručno, ostvaruje poveznicu s ranijim sirovijim, odnosno underground radovima.
Smjestivši radnju u Smorvil, besperspektivan grad, koji svojim predjelima smrada, tame i vlage, mnoge tjera pred sobom, piščev je subjekt ostao zarobljenim između njegovog nebrojenog betona i stakla, među kojima obrambeno zatvara oči. Očni kapci su mu «poprište» živih slika. Na taj način, pasivno provodi dane suživota sa svojom starom majkom. Ona je, za razliku od njega, svjesna nesagledivosti svog početka i kraja. U toj cjelini, mladić, kućni prijatelj, nehotice mu prezentira jasnu sliku onoga što je bio, njegova majka onoga što će tek postati. Mladić, kao mladost, negativ je njegove majke, odnosno starosti.

U ovoj šokantno realnoj životnoj priči non-fiction istraživanja psihe i mitologije, lik majke stidi se što stari, pred ogledalom bi, da može, strgnula si izboranu kožu, «kao maskaru, ili kao zmija svlak». Ta senilna starica oslonjena o štap, u mračnoj sobi, što bila je nekad mlada i prelijepa, sad baba je, a ne čovjek. Tako ni mi nećemo biti ljudska bića, kad ostarimo, za one mlađe, pred kojima ćemo, u vječnoj potrazi za «kapijom ka beskraju svemira», kao buduća starost, budući skeleti, na svojim plećima nositi «nevidljivi nadgrobni spomenik». Jer život je samo vrijeme provedeno na zemlji, od trenutka klesanja datuma rođenja na nadgrobnom spomeniku obiteljske grobnice, do datuma smrti. Usprkos datumu upotrebe, svi smo, prije ili kasnije «istrošeni, zreli za bacanje». I jedino prihvativši tu činjenicu, moći ćemo, poput našeg subjekta, prihvatiti ujedno i život – jer, «dok ima života bit će i smrti».

Odlomak iz romana:
…otišli smo kod njega. Njegova cura i ja. Nazivao me je najbest frendom. On je meni bio najgori. Nacirkali smo se i naduvkali. Kao zmajevi. Ona i ja smo se umorili od šutke. Izvalili smo se na ležaj. On je nastavio da skače i peva. Uz mjuzu Mrtvih Kenedijevih. Iznenada je zastao i zureći u nas dvoje, otpočeo da rida. Ovako je ridala i Mater božja, kada su joj sina prikovali na krst – rekao je. I udario u još veći plač. Gledajući nas i ponavljajući: Zaboga, moja cura se jebe. S mojim najbest frendom. Moj najbest frend jebe moju curu. Ma ne jebemo se – smirivali smo ga. U groznom si tripu. Pričinjava ti se. Strovalio se u fotelju. I zaspao. Prekidajući povremeno san. Kratkim jecajima. Onda me njegova cura upitala: Je li, da li smo se zaista jebali? Ne znam – uzvratio sam. Onda je i ona zaplakala. Kao Mater božja. Zaplakao sam i ja. I utonuli smo u san. Sutradan, ničega se nismo sećali. Ili jesmo, al smo se pravili ludi. Ne znam. Samo, oči su nam još uvek bile pune suza. Suza, Matere božje…


Ni nakon skoro četiri desetljeća od smrti, točnije, svirepog ubojstva Piera Paola Pasolinija (1922. – 1975.), talijanskog multimedijalnog umjetnika (film, književnost, slikarstvo, gluma, muzika), na smetlištu u Ostiji, predgrađu Rima, interes širom svijeta za njegov život i rad nimalo ne jenjava.
Štoviše, P.P.P., kako su ga zvali prijatelji, danas je uvelike zastupljena ličnost u virtualnom svijetu interneta. Pred nama je knjiga o njemu i njegovom djelu koju su, nakon višegodišnjeg rada na rukopisu, čitateljima ponudili Ivan Glišić i Antonela Pivac.

Ivan Glišić: Moje druženje s Pazolinijem Ivan Glišić, šabački novinar i književnik, dugo godina je djelovao u Zagrebu, počevši kao tekstopisac (Ulica jorgovana – Darko Domijan; Večer u Luna parku – Josipa Lisac; Ždrali – Tomislav Ivčić, sve na muziku Reja Ruića), potom kao rodonačelnik ex-YU R’N’R i Punk literature, družeći se sa zagrebačkim bendovima Buka i Patareni, koje je uspješno integrirao u svoj Punk-roman Dogfucker, a druženje s Ivicom Čuljakom – Kečerom, alias Satanom Panonskim, u roman Čizme slobode. Glišić je svoj osvrt na Pasolinija naslovio: Moje druženje s Pazolinijem. Na populistički način pripovijeda kako je spoznavao Pasolinija, prvo osjećajući gnušanje, da bi se ta nelagoda tijekom godina preobratila u iznimno poštovanje Pasolinijevog lika i djela – jer što je Pasolinijev fiktivno-filmski užas u usporedbi s realnim užasom siromaštva, korupcije ili bezobzirnosti današnjice?

Glišić psihološkim pristupom pojašnjava Pasolinijeve roditelje, majku Suzanu i oca Alberta – musolinijevca, kao i brata Gvida – partizana, ali i Pasolinijevo druženje s Ragazzi di vita/Dječacima života. Suština Glišićevog pripovijedanja sakrivena je u pokušaju razotkrivanja Pasolinijevog enigmatičnog ubojstva. Autor dotiče i 1945. godinu kada je, od strane Titovog devetog korpusa, u Julijskim Alpama ubijen/masakriran Pasolinijev brat Gvido koji se, sa svojim suborcima, suprotstavio osvajanju Frulie/Furlanije kao sedme potencijalne jugoslavenske republike. Pasolini je, piše Glišić, masakriran po nalogu “onih na vlasti i oko nje” iz osvete jer je u filmu Salo, sto dvadeset dana Sodome, prezentirao njih, njihove očeve i majke kako se četrdeset treće, u Dvorcu Uživanja, na obali jezera Komo, seksualno iživljavaju na furlanskim dječacima i djevojčicama.

Antonela Pivac: Fragmenti o Pasoliniju Antonela Pivac predaje književne i prevoditeljske kolegije pri Odsjeku za talijanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Splitu. Magistrirala je u Zadru, 2009. godine obranom magistarskog rada pod naslovom: Kritička konstrukcija i autodestrukcija u dramskom opusu Piera Paola Pasolinija. U koautorskoj knjizi o Pasoliniju, čitamo Antoneline “fragmente iz njene magistrature”, počevši stručnim i detaljnim osvrtom na Pasolinijeve malo poznate prve drame, od kojih je neke otpočeo pisati još kao devetogodišnjak. Antonela Pivac analizira i Nel 46. Ovu ranu Pasolinijevu dramu o seksualnom zlostavljanju učenika od strane profesora možemo, po Antoneli, dvojako tumačiti. Pasolini je kao maloljetnik u Casarsi, prije Drugog svjetskog rata, bio iskorišten od strane svog profesora književnosti, “remboiste s kvarnim zubima i smradnim zadahom”. A kad je Pasolini, prstom sudbine, došao u istu školu 1946. na mjesto preminulog profesora, dogodilo se da je i sam, ali lažno, optužen za nedozvoljeno druženje s jednim od učenika. Tako je u drami objedinio oba skandala. U fragmentu Pisanje smrti, uz asistiranje Srećka Jurišića, Antonela Pivac istražuje “delfijska” i “nostradamovska” predosjećanja vlastite smrti, ali i smrti svoga brata (dramski tekst Turci u Casarsi), koja je Pasolini projicirao javnosti kroz svoja djela. U većini, njegovi junaci bivaju masakrirani na smetlištu, uzgred, smetlišta su prisutna i u skoro svim Pasolinijevim filmovima, slikarskim ostvarenjima ili romanima: Ragazzi di vita i Una vita violenta violenta – oba u nas prevedena kao Uličari i Žestoki život. Antonela Pivac se osvrće i na religioznost u Pasolinija te ističe: “Za Pasolinija je religioznost i pjesništvo isto, a pišući o smrti želi stvoriti kult pjesništva/pjesnika koje/ga je moguće upoznati tek nakon smrti”.

Pasolini kao zabranjena jabuka Da bismo i mi još bolje upoznali Pasolinija nakon njegove smrti, Ivan i Antonela nam prilažu dodatak od 120 fotografija iz Subjektovog života. Za ovaj književno-istraživački projekt ustupila ih je Pasolinijeva zadužbina Casa Materna iz Casarse, kojoj autori, “s dubokom zahvalnošću”, ujedno i posvećuju izdanje u potpisu Kulturnog centra – Šabac. Ipak, mnoga Pasolinijeva djela i dalje ostaju na spisku zabranjenih od strane Vatikana ili talijanskih vlasti. O njima se malo toga na ovim prostorima pisalo te je ova knjiga, uz Bilješke o Pasoliniju koje je nedavno objavio Valter Milovan, još jedan korak ka razrješenju enigme zvane – Pier Paolo Pasolini, te ikone umjetničke “različitosti”. A tu svjesnost svoje “različitosti” potvrđuje i sam Subjekt u zapisu Uomo: “Eto, za života sam bio Različit: iz toga sam se razloga upitao kako sam mogao živjeti u miru, na strani reda. Jednostavno. Skrivajući od sebe i drugih svoju Različitost. Ona nikada nije istražena, shvaćena, prihvaćena, o njoj se nije raspravljalo, njom se nije manipuliralo. Ostala je netaknuta kao onda kad je došla na svijet u meni (ili mom djetinjstvu)…”

Ovom, moglo bi se reći uvodnom knjigom, Ivan Glišić najavljuje i dovršetak opširne (za sada gotovo 500 stranica) Pasolinijeve biografije: Pazolini – Varijacije na jedan život i jednu smrt, stoga se nadam da ćemo i nju uskoro imati prilike pročitati.