pregleda

Slobodan Stojićević LINIJA VODE


Cena:
300 din
Želi ovaj predmet: 3
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Organizovani transport: 99 din
Plaćanje: Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Smederevska Palanka,
Smederevska Palanka
Prodavac

StefanijaK (13870)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 24257

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1995.
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Prosveta, 1995.
198 strana.

Ima posvetu na predlistu, inače je očuvana.



Slobodan Stojićević ima duha. Da, ima duha. Ima jednu veoma rijetku i dragocjenu vrlinu koja je toliko rijetka među piscima, i bez koje se, po mome mišljenju ne može ni zamisliti pravi i rasni putopisac. To nije nikakav napadni humor koji treba da zasmijava čitača, već je to blagi i nenametljivi humor koji poput tihe muzike prati autorov tekst i dopire do ušiju i duše samo posvećenih i strasnih čitača što umiju strpljivo da osluškuju...
(Zuko Džumhur - Umesto predgovora)
Umesto predgovora

Za mene, čovjeka koji je dosta putovao i pisao sa svojih putovanja, putopisna proza autora Slobodana Stojićevića bila je pravo osvježenje i zadovoljstvo.

Prije svega jezik kojim pripovijeda ovaj pisac je jedna od velikih vrijednosti njegove putopisne proze. Danas je, na žalost, prava rijetkost naići na autora tako blistavo jasne, lijepe i čiste rečenice kakvu ispisuje Slobodan Stojićević. Velika je stvar kada neko radeći godinama dnevni novinarski posao spasi svoj jezik pisca od svih nakaradnosti i nasrtaja kojima je sa svih strana izložen nasilju upravljačkog jezika tupave birokratije, odvratne frazetine što grmi sa političkih tribina, sa zborova, sa radija, sa televizije, iz štampe, čak i iz škole.

Radoznalost za svijet oko sebe i svijetove u sebi odvela je ovog darovitog pisca na vjetrometine lutanja, razmišljanja i bilježenja. Otvorenih očiju, znatiželjan, obrazovan i osjećajan on se sigurno kreće i gudurama Prokletija i pariskim skverovima i bistroima. Sa podjednakim razumjevanjem piše i o našim čobanima zagubljenim u planinskim vrletima, kao i o klošarima ili kicošima evropskih bulevara. I nekakav njegov jaran Džafer sa planinskih bespuća Balkana, ili Pjer, ili Fransoa u lavirintima pariskog metroa podjednako su mu i čitljivi i bliski. I za jednoga i za drugoga ima dovoljno razumjevanja, čak i ljudske pažnje i ljubavi. Bukve, kamenjari, pašnjaci i hajvani koji okružuju čovjeka sa Prokletija i neonske reklame, bogati izlozi, kitnjaste fasade, more svjetla podjednako uznemiravaju oko, dušu i pero darovitog opisivača svijeta i ljudi u njemu.

I ja, poput autora ovih darovitih putopisnih redova, priličio poznajem i Balkan i balkanske gudure i Zapad i svjetlosti Pariza, pa to za mene i nije predstavljalo neko naročito otkriće. Veliko otkrovenje za mene, i ne samo za mene, bili su divni tekstovi iz Svete Gore na koju do danas nijesam imao sreću da odem. Bilo je to za mene pravo uživanje ići stopama Stojićevića po čudesnim putevima Atosa, pohoditi manastire, sretati se i živjeti sa isposnicima i kaluđerima Hilandara. Moderan čovjek, suvremenih nazora, što znači i obimnog obrazovanja i trpeljivosti ni jednoga trenutka ne potcjenjuje i ne omalovažava tuđe i drugačije poglede na život, smisao života i svijet oko sebe i iznad sebe. I kroz taj svijet pun mistike, teških postova, bdjenja i tamjana, naš putopisac prolazi sa uvažavanjem, sa razumijevanjem otvorenih očiju, ušiju i srca da sve pokuša da shvati i doživi ne bacajući anatemu ni na svijetove u kojima on vjerovatno ne bi dugo mogao boraviti. Rasni putopisac kakav je Stojićević uvijek polazi na put bez predubeđenja, putuje bez predrasuda i bilježi u svoj tefter bez mržnje. A, to nije osobina ma koga ko putuje i ostavlja bilješke sa svojih putovanja.

Prije tridesetak godina čitao sam putopisnu prozu jednoga našeg veoma poznatog pisca iz Pariza, ali sam je već na početku čitanja odbacio pošto je u tim redovima bilo toliko mržnje prema mladeži što se slobodno miluje i ljubi po pariškim perivojima, autobusima i bulevarima n ne haju za svetsku revoluciju i širenje naprednih ideja po našoj planeti i okolnim nebeskim tijelima. Kako bi se tek osjećao taj „veliki` pisac u muslimanskom Mezari Šerifu u Avganistanu ili među pravoslavnim kaluđerima i isposnicima u Svetoj Gori?!

I, na kraju da zaključim još jednu veoma dragocenu osobinu Slobodana Stojićevića. Slobodan Stojićević ima duha. Da, ima duha. Ima jednu veoma rijetku i dragocjenu vrlinu koja je toliko rijetka među piscima, i bez koje se, po mome mišljenju ne može ni zamisliti pravi i rasni putopisac. To nije nikakav napadni humor koji treba da zasmijava čitača, već je to blagi i nenametljivi humor koji poput tihe muzike prati autorov tekst i dopire do ušiju i duše samo posvećenih i strasnih čitača što umiju strpljivo da osluškuju.

Novi, 28. juna 1988.

Zuko Džumhur

Lično preuzimanje se odnosi na preuzimanje u Smederevskoj Palanci.

Kada je o prodaji knjiga reč, pod `organizovanim transportom` smatram preporučenu tiskovinu ili paket (kada su kompleti i teže knjige). To je najpovoljniji način slanja, knjiga ponekad stiže za dan, ali obično ne, poštar ne zove primaoca telefonom. (Prilikom kupovine se čekira `Pošta` ili `Organizovani transport`, koji u zavisnosti od toga kada je knjiga stavljena u prodaju ima i zastarele cene poštarine).

Post Express je dvostruko skuplji ali brže stiže.

Običnu tiskovinu ne šaljem jer nemam dokaz o slanju. Molim Vas da ako insistirate na običnoj tiskovini, knjige ne kupujete od mene.

Novi cenovnik Pošte za preporučenu tiskovinu - organizovani transport (cene su zaokružene):

- 100g-250g - 140 dinara
- 250g-500g - 170 dinara
- 500g-1kg - 180 dinara
- 1kg-2kg - 210 dinara

Ne postoji opcija slanja preporučene tiskovine teže od 2 kg, tako da se te pošiljke šalju kao paket.

Molim kupce iz inostranstva da me pre kupovine kontaktiraju porukom kako bismo se dogovorili oko uslova uplaćivanja i slanja. Ovo je veoma bitno, između ostalog, i zbog toga što su poštarine Pošte Srbije visoke i za zemlje u okruženju jer se pošiljke šalju isključivo avionom.

Besplatna poštarina se ne odnosi na slanje u inostranstvo.

Pogledajte i ponudu na:

https://www.kupindo.com/pretraga.php?Grupa=1&Pretraga=&CeleReci=0&UNaslovu=0&Prodavac=anarh&Okrug=-1&Opstina=-1&CenaOd=&CenaDo=&submit=tra%C5%BEi

Ukoliko i tamo nešto pronađete, platićete preko istog računa i uštedeti na poštarini.


Predmet: 31874353
Prosveta, 1995.
198 strana.

Ima posvetu na predlistu, inače je očuvana.



Slobodan Stojićević ima duha. Da, ima duha. Ima jednu veoma rijetku i dragocjenu vrlinu koja je toliko rijetka među piscima, i bez koje se, po mome mišljenju ne može ni zamisliti pravi i rasni putopisac. To nije nikakav napadni humor koji treba da zasmijava čitača, već je to blagi i nenametljivi humor koji poput tihe muzike prati autorov tekst i dopire do ušiju i duše samo posvećenih i strasnih čitača što umiju strpljivo da osluškuju...
(Zuko Džumhur - Umesto predgovora)
Umesto predgovora

Za mene, čovjeka koji je dosta putovao i pisao sa svojih putovanja, putopisna proza autora Slobodana Stojićevića bila je pravo osvježenje i zadovoljstvo.

Prije svega jezik kojim pripovijeda ovaj pisac je jedna od velikih vrijednosti njegove putopisne proze. Danas je, na žalost, prava rijetkost naići na autora tako blistavo jasne, lijepe i čiste rečenice kakvu ispisuje Slobodan Stojićević. Velika je stvar kada neko radeći godinama dnevni novinarski posao spasi svoj jezik pisca od svih nakaradnosti i nasrtaja kojima je sa svih strana izložen nasilju upravljačkog jezika tupave birokratije, odvratne frazetine što grmi sa političkih tribina, sa zborova, sa radija, sa televizije, iz štampe, čak i iz škole.

Radoznalost za svijet oko sebe i svijetove u sebi odvela je ovog darovitog pisca na vjetrometine lutanja, razmišljanja i bilježenja. Otvorenih očiju, znatiželjan, obrazovan i osjećajan on se sigurno kreće i gudurama Prokletija i pariskim skverovima i bistroima. Sa podjednakim razumjevanjem piše i o našim čobanima zagubljenim u planinskim vrletima, kao i o klošarima ili kicošima evropskih bulevara. I nekakav njegov jaran Džafer sa planinskih bespuća Balkana, ili Pjer, ili Fransoa u lavirintima pariskog metroa podjednako su mu i čitljivi i bliski. I za jednoga i za drugoga ima dovoljno razumjevanja, čak i ljudske pažnje i ljubavi. Bukve, kamenjari, pašnjaci i hajvani koji okružuju čovjeka sa Prokletija i neonske reklame, bogati izlozi, kitnjaste fasade, more svjetla podjednako uznemiravaju oko, dušu i pero darovitog opisivača svijeta i ljudi u njemu.

I ja, poput autora ovih darovitih putopisnih redova, priličio poznajem i Balkan i balkanske gudure i Zapad i svjetlosti Pariza, pa to za mene i nije predstavljalo neko naročito otkriće. Veliko otkrovenje za mene, i ne samo za mene, bili su divni tekstovi iz Svete Gore na koju do danas nijesam imao sreću da odem. Bilo je to za mene pravo uživanje ići stopama Stojićevića po čudesnim putevima Atosa, pohoditi manastire, sretati se i živjeti sa isposnicima i kaluđerima Hilandara. Moderan čovjek, suvremenih nazora, što znači i obimnog obrazovanja i trpeljivosti ni jednoga trenutka ne potcjenjuje i ne omalovažava tuđe i drugačije poglede na život, smisao života i svijet oko sebe i iznad sebe. I kroz taj svijet pun mistike, teških postova, bdjenja i tamjana, naš putopisac prolazi sa uvažavanjem, sa razumijevanjem otvorenih očiju, ušiju i srca da sve pokuša da shvati i doživi ne bacajući anatemu ni na svijetove u kojima on vjerovatno ne bi dugo mogao boraviti. Rasni putopisac kakav je Stojićević uvijek polazi na put bez predubeđenja, putuje bez predrasuda i bilježi u svoj tefter bez mržnje. A, to nije osobina ma koga ko putuje i ostavlja bilješke sa svojih putovanja.

Prije tridesetak godina čitao sam putopisnu prozu jednoga našeg veoma poznatog pisca iz Pariza, ali sam je već na početku čitanja odbacio pošto je u tim redovima bilo toliko mržnje prema mladeži što se slobodno miluje i ljubi po pariškim perivojima, autobusima i bulevarima n ne haju za svetsku revoluciju i širenje naprednih ideja po našoj planeti i okolnim nebeskim tijelima. Kako bi se tek osjećao taj „veliki` pisac u muslimanskom Mezari Šerifu u Avganistanu ili među pravoslavnim kaluđerima i isposnicima u Svetoj Gori?!

I, na kraju da zaključim još jednu veoma dragocenu osobinu Slobodana Stojićevića. Slobodan Stojićević ima duha. Da, ima duha. Ima jednu veoma rijetku i dragocjenu vrlinu koja je toliko rijetka među piscima, i bez koje se, po mome mišljenju ne može ni zamisliti pravi i rasni putopisac. To nije nikakav napadni humor koji treba da zasmijava čitača, već je to blagi i nenametljivi humor koji poput tihe muzike prati autorov tekst i dopire do ušiju i duše samo posvećenih i strasnih čitača što umiju strpljivo da osluškuju.

Novi, 28. juna 1988.

Zuko Džumhur
31874353 Slobodan Stojićević LINIJA VODE

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.