ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: xxxx

AFRIČKI DNEVNIK 1888-1896 - Dragutin Lerman
Udžbenički format
tvrd povez,omot

Ilustrovana

560 strana
1989god
Zagreb

Dragutin Lerman (Požega, 24. kolovoza 1863. - Kreševo, 12. lipnja 1918.), hrvatski istraživač i putopisac.

Bio je sudionik Stanlayevih ekspedicija u porječje Konga, sudjelovao u pregovorima i sklapanjima sporazuma s domorodačim poglavicama. Kao generalni tajnik belgijske vlade za istočni Kongo (današnji DR Kongo) uspostavio je belgijsku kolonijalnu upravu. Jedan od slapova na rijeci Kwilu nazvao je Zrinski Chutes - Slapovi Zrinskih. Darovao je Hrvatskom narodnom muzeju vrijednu zbirku predmeta naroda istočnog Konga (sada u Etnografskom muzeju u Zagrebu).

Njegov dnevnik pretvoren je u dvije knjige. Prvu, objavljena 1891. pod nazivom Dnevnik iz Afrike, napisao je i tiskao njegov prijatelj iz Požege, Julije Kempf, kojeg je Lerman obavještavao o tijeku ekspedicije. Druga knjiga je objavljena 1894. pod nazivom Novi dnevnik iz Afrike. Lerman je inspirirao dvojicu drugih hrvatskih istraživača Mirka i Stjepana Seljana koji su kartografirali Afriku i Južnu Ameriku početkom 20-og stoljeća.

Umro je u Kreševu, gdje se još može vidjeti njegov spomenik.

Kako je jedan mladić iz Požege završio na sudbonosnom putu od tri tisuće dana kroz afričku prašumu? Sve je počelo s doktorom Livingstoneom, koji je, nakon što se dugo nije javljao Britanskoj kraljici i ostalim bijelcima, 1871 godine otkriven protiv svoje volje kod jezera Tanganjika, zahvaljujući upornosti velškog novinara i istraživača Stanleya. Dobro plaćenu potragu za najvećim istraživačem Afrike svih vremena zalijepio je mladi Stanley u naslovnice svih novina, na svaki stup i na svako drvo baobaba u Africi i osam mjeseci uz pomoć dvjesto ljudi uzduž Afrike tražio Livingstonea. „Dr. Livingstone, I presume,“ glasovita je rečenica kojom mladi Stanley konačno pronalazi svog idola, čovjeka za kojeg je cijeli svijet mislio da je propao u živi pijesak, da su ga pojeli lavovi, mravi, ili još gore, crni kanibali, kako je to mislio pohlepni belgijski kralj Leopold, koji je pomno pratio Stanleyeve korake, iz razloga za koje ćemo kasnije saznati. A David Livingstone se skrivao od svijeta samo naizgled zbog narušenog zdravlja, on prije svega nije htio imati ništa s eksploatatorima afričkog kontinenta. Još na samom početku svoje afričke odiseje, koja je trajala punih trideset godina, pa sve do smrti, govorio je da putuje kako bi istražio kontinent i okončao trgovinu robljem. Kada je Livingstone 1873. umro u Zambiji, sahranjen je u Westminsterskoj opatiji u Londonu, a jedan od nositelja kovčega bio je Henry Morton Stanley. Dragutinu Lermanu život se iz korijena promijenio kada je u Bečkim novinama pročitao Stanleyev poziv svim europskim dragovoljcima istraživačima koji su spremni otputovati u srce Afrike. Lerman tako nije imao ni 20 kada se 1882. našao u Stanleyevoj čuvenoj ekspediciji Kongo, pod pokroviteljstvom kralja Leopolda, koji se tada svijetu još uvijek predstavljao kao filantrop. „Osobito sam sretan što u ovakvoj međunarodnoj ekspediciji zastupam svoju dragu domovinu Hrvatsku. Mnogi smatraju da pretjerujem, ali ja sam duboko uvjeren da u Kongo ne odlazim iz obijesti ili sebičnosti,“ rekao je Dragutin Lerman svom prijatelju.

„Hrvat je neustrašiv! Energičan, oprezan, bodrog duha … “ napisat će kasnije Stanley o Lermanu. Od zapovjednika najudaljenije stanice koju se nitko drugi nije usudio preuzeti dogurat će do generalnog komesara Istočnog Konga. Unutar deset godina putovat će Dragutin Lerman u Afriku četiri puta, zadržavajući se kući samo kratko.
U međuvremenu srce Afrike postajalo je srce Tame, a Leopold, kralj filantrop, postao je gramzivi porobljivač i mučitelj u Kongu. Henry Morton Stanley, kojem će engleska kraljica kasnije dodijeliti plemstvo, dao se nagovoriti od kralja Leopolda da svoja geografska i prirodoslovna istraživanja stavi u službu kolonijalizma i prikupi kupoprodajne ugovore od zairskih poglavica, kako bi na Berlinskom kongresu 1885., ishodio međunarodno priznanje privatne kolonije belgijskog kralja. Protiv kršenja ljudskih prava u tzv. Slobodnoj državi Kongo pisao je i Mark Twain, a tako i Arthur Conan Doyle u nadahnutoj proročkoj knjizi koju je sastavio za samo osam dana, s priloženim fotografijama i dokumentima terora nad milijunima porobljenih. O svemu će 1890. pomorski kapetan i pisac Joseph Conrad nakon povratka iz Konga napisati svoju vanvremensku priču „Srce tame,“ koja će inspirirati i Copollin film „Apokalipsa danas.“


Veliki hrvatski istraživač Dragutin Lerman (1863 – 1878) bio je sasvim različit od lešinara belgijskog kralja Leopolda, on je poput Livingstonea bio vrstan kartograf i predani istraživač, uvjeren u prosvjetiteljsku misiju, a bio je i humanist, žestoki protivnik trgovine robljem. Mnoge je stranice svojih dnevnika posvetio toj „ogavnoj trgovini u kojoj stradaju milijuni nevinih.“Jednim je slapovima koje je on prvi od Europljana otkrio i upisao u karte nadjenuo ime „? Zrinski slapovi.“
„Nesretne su naravi, koji žele u Africi živjeti, a ne znadu se običajima urođenika prilagoditi,“ zagrmio je Lerman na stranicama dnevnika. Danas nam se žive i obećavajuće boje Borroughsova „Tarzana“ i „Moje Afrike“ Karen Blixen, pa i Lermanovih zapisa, nestvarno dalekima čine, jer životinje i mnogi likovi sa ilustriranih stranica tih knjiga potrpani su u rezervate, ili uboge slamove velikih gradova, na odlagališta ljudi. Kako mi je nedavno rekao jedan Francuz koji je dugo godina radio na zaš?titi nacionalnih parkova u Africi, krivolovci su organizirani u male vojske i u borbi za slonove kljove ne prezaju ni od upotrebe topova. Prošlo desetljeće u Kongu ljudi su se u plemenskim ratovima ubijali u milijunima, a po tisuću djece strada jer ih unovače u rat ili budu proglašeni vješcima od svojih obitelji i raznih sekti. U susjednom Burundiju, velika dobročiniteljica, časna sestra Lukrecija Mamić ubijena je nedavno za šaku dolara.
U knjizi „Duh kralja Leopolda – priča o pohlepi, teroru i heroizmu u kolonijalnoj Africi“ Adama Hochshilda, koja je dočekana na nož od nekih nacionalističkih krugova u Belgiji, pa čak se i pisalo da su „psi pakla otpušteni s lanca protiv velikog kralja,“ autor navodi i da smo podsvjesno bliži žrtvama fašizma ili komunizma zato što su gotovo svi bili stanovnici Europe, ali da je i europski kolonijalizam bio nečovječni totalitarizam koji je uključivao i potpunu kontrolu nad podanicima i prisilni rad, pa i sistematična uništenja ljudi.
Lermanov Afrički dnevnik, koji pokriva godine od 1888. do 1896., u rukopisu ima 2000 stranica i sadrži 9 putnih bilježnica pisanih olovkom i tintom, a nalazi se na čuvanju u HAZU. Prvi put ga je široj javnosti predstavila, i za knjigu probrala, i u cijelosti pripremila Aleksandra Sanja Lazarević, vrsna etnologinja i dugogodišnja voditeljica izvanevropskog odijela Etnografskog muzeja, koja je objavila i knjigu „Život i djelo braće Seljan.“ Lermanov rukopis donio je našoj sredini prve autentične informacije o životu i kulturi daleke Afrike. Njegova zbirka od 493 eksponata prikupljenih tijekom afričkih putovanja u stalnom je postavu Etnografskog muzeja. Ne zaboravimo i to da su afričke skulpture i maske, ili putena i razigrana šarolikost afričkih haljina utjecale na mnoge majstore likovne moderne u Evropi na prijelom XIX i XX stoljeća.


„Ne, ovaj spis nije u uobičajenom smislu knjiga za uobičajeno čitanje! Ovo je nešto neizmjerno više! To je jedan upravo magičan medium da se prodre u tajne Bitka!,“ kaže nam u predgovoru Matko Peić, navodeći da se radi o živoj materiji punoj netaknute i divne sile prvotne opservacije u knjizi jedinstvenoj u svjetskim razmjerima. Zato čitati i zadržati, jer ova knjiga neizostavna je u svakoj biblioteci.

Dragutin Lerman, AFRIČKI DNEVNIK, Grafički zavod Hrvatske, 1989.