Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | AKS BEX City Express Pošta CC paket (Pošta) DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
kao na slikama
korice oštećene ali bi mogle da se zakrpe, unutra lepo očuvano
1. izdanje, Beograd 1912
prvo izdanje
Sima Pandurović (Beograd, 14. april 1883 — Beograd, 27. avgust 1960) bio je srpski pesnik, estetičar, esejista, kritičar, dramatičar i prevodilac.[1]
Sima Pandurović
Sima Pandurović
Lični podaci
Datum rođenja
14. april 1883.
Mesto rođenja
Beograd, Kraljevina Srbija
Datum smrti
27. avgust 1960. (77 god.)
Mesto smrti
Beograd, FNR Jugoslavija
Književni rad
Uticao na
Ljubomir Simović
Svoje stvaralaštvo otpočeo je sa pesmama s početkom XX veka sa pjesnicima pesimizma (Milan Rakić, i Vladislav Petković Dis), pod uticajem prokletih pjesnika (Šarl Bodler, Edgar Alan Po). Prevodio je dela Vilijama Šekspira i Molijera. U periodu između dva svetska rata bio je visoki činovnik Ministarstva prosvete, a za vreme okupacije saradnik „Jugoistoka“ i Srpske književne zadruge. Zbog objavljivanja nekolicine tekstova za vreme okupacije i davanja javne podrške Nedićevom režimu posle Drugog svetskog rata bio je osuđen na gubitak srpske nacionalne časti u trajanju od pet godina.
Biografija
uredi
Rođen je od oca Jefte i majke Julijane, rođene Bećarević. Drugu mušku gimnaziju i Filozofske studije završio je u Beogradu.[2]
Počeo je da službuje kao profesor Valjevske gimnazije 1907. godine. Januara 1909.[3] se verio a potom i oženio Branislavom (1887 — 1975), ćerkom advokata Trifuna Miloševića (1847 — 1912) iz Valjeva i Mileve.[4] Imali su dvoje dece,[2] prvo dete je bio sin Vojislav rođen 1912. u Valjevu.[5] Po sopstvenoj molbi i uz pomoć Jovana Skerlića dobio je ukaz 11. oktobra 1910. kojim je prešao za profesora tada otvorene Četvrte muške gimnazije u Beogradu.[3] Učestvovao je u Prvom svetskom ratu ali je zbog bolesti otpušten kući. Tokom okupacije živeo je u Valjevu sa ženom i dvoje male dece kod njene rodbine. Zbog jednog govora koji je održao na zboru 1917. u Valjevu interniran je u logor Boldogasonj, a potom u logor Nežider, gde je ostao do završetka rata.[6] Posle Prvog svetskog rata bio je sekretar Ministarstva prosvete i pomoćnik upravnika Narodne biblioteke 1922-23 odakle je i penzionisan 14. juna 1923.[7]
Rano je počeo da piše pesme, a istovremeno je radio na izdavanju i uređivanju časopisa. Još kao student, sa grupom književnih istomišljenika, osnovao je časopis „Polet“, zatim sa Disom uređivao „Književnu nedelju“, a posle Prvog svetskog rata osnovao časopis „Misao“ koji je uređivao zajedno sa Velimirom Živojinovićem Masukom.
Pandurevićevo književno delo je obimno i raznovrsno: „Posmrtne počasti“, „Dani i noći“, a 1910. godine je u Narodnom pozorištu u Beogradu prikazana njegova drama „Na zgarištu“, koju je napisao sa Kostom Petrovićem. Za vreme Prvog svetskog rata Društvo hrvatskih književnika izdalo mu je sabrane pesme pod naslovom „Okovani stihovi“. Po oslobođenju ova zbirka je dopunjena i objavljena u Beogradu pod naslovom Stihovi. Poslednja njegova zbirka pesama „Pesme“, sadrži 109 pesama koje je on sam izabrao uz izjavu da sve ostalo što je napisao u stihu odbacuje kao da nije napisano. Jedna od njegovih poznatijih pesama je „Svetkovina“.
Pandurevićeva dela iz oblasti književne kritike i estetike su: „Ogledi iz estetike“, „Razgovori o književnosti“, Bogdan Popović. Pandurović je uspešno prevodio Molijerovog „Tartifa“ i Šekspirove tragedije i drame „Hamlet“, „Ričard III“, „Henri IV“, „Magbet“ i „kralj Lir“, sve sa Živojinom Simićem.
Naslovna strana knjige Ogledi iz estetike (1920)
Posle Drugog svetskog rata je uhapšen i sudio mu je Sud časti 1945. godine, kao i Žanki Stokić.[8] Osuđen je na pet godina gubitka srpske nacionalne časti zbog objavljivanja tekstova u vreme okupacije,[2] za učestvovanje u radu upravnog odbora Srpske književne zadruge tokom okupacije (iz koga su bili odstranjeni svi protivnici kvislinškog režima) i istupanja na Kolarčevom univerzitetu u društvu visokih kvislinških zvaničnika Velibora Jonića i Vladimira Velmar-Jankovića.[9]
Dela
uredi
Odabrana dela
Posmrtne počasti, 1908
Na zgarištu, drama, 1910
Dani i noći, 1912
Okovani slogovi, 1918
Ogledi iz estetike, 1920
Stihovi, 1921
Razgovori o književnosti, 1927
Bogdan Popović, 1931
Dela, V tomova, 1935—1937
Dvorana mladosti, 1955
Pesme, 1959
Prevodi
Le roi s`amuse, 1904
Athalie, 1913
Romanticče Duše, 1919
Tartif
Hamlet
Ričard III
Henri IV
Kralj Lir
Makget