pregleda
Rukovodj za zabaviste - Antonija Cvijiceva, 1895. god
| Cena: |
| Želi ovaj predmet: | 1 |
| Stanje: | Polovan bez oštećenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
| Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.
Pozitivne: 14506
Godina izdanja: 1850 - 1899.
Autor: Domaći
ISBN: Ho
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
1. izdanje!
Prvo izdanje!
Retko !!!
Kassowitz-Cvijić [ka`sovic ~], Antonija, hrvatska književnica i pedagoginja (Zagreb, 17. I. 1865 – Zagreb, 18. XII. 1936). Završivši učiteljsku školu u Beču, radila u Zagrebu kao učiteljica, bila začetnica dječjih vrtića u Hrvatskoj i privatne škole za djecu do sedam godina. Napisala je prvi Rukovod za zabavišta (1895), bavila se dječjom književnošću, pisala dramske tekstove i kulturnopovijesne radove s tematikom staroga Zagreba. Pisala je glazbeno-historiografske crtice s temama iz povijesti hrvatske glazbe XIX. st. Uz biografske članke i osvrte na glazbene događaje objavila je i opsežnije romantizirane biografije: Vatroslav Lisinski u kolu Ilira (1919), Franjo Kuhač: stari Osijek i Zagreb (1924) i Sličice o Ivanu pl. Zajcu (1924). Prevodila je operna libreta.
KASSOWITZ-CVIJIĆ, Antonija, pisateljica (Zagreb, 17. I. 1865 — Zagreb, 18. XII. 1936). Glazbenu naobrazbu dobila od majke Antonije Cvijić, učiteljice glazbe i glasovira, nećakinje V. Lisinskoga. Učiteljsku školu završila u Beču 1883. U Zagrebu te godine po suvremenim pedagoškim normama organizirala dječje zabavište, u kojem je bila učiteljica i 1884–86. ravnateljica. Napustivši državnu službu 1896, vodila vlastitu knjižaru, a od 1928. sređivala gradsko arhivsko gradivo u Zemaljskom arhivu. Člancima pedagoške tematike javila se u bečkom časopisu Zeitschrift für das Kindergartenwesen (1883). Na poziv Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora, 1895. napisala je prvi priručnik za odgoj predškolske djece Rukovođ za zabavište (Grand prix na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900). Književni rad započela je suradnjom u dječjem časopisu Smilje (1890–96, 1909–10) i slikovnicom Ilustrovani ABC (1893). Izvornoj književnosti osobito je pridonijela slobodnim preradbama slavenskih narodnih motiva u trima zbirkama pripovijetka za mladež Slavenske priče (1922–1925). Nadahnuta hrvatskim narodnim preporodom, u romansiranoj dokumentarističko-biografskoj kolažiranoj prozi Vatroslav Lisinski u kolu Ilira (1919; nagrada Književnoga odbora MH) opisala je skladateljev život u kulturno-političkom ozračju zagrebačkoga XIX. st.; o njem je također poslije pisala u periodicima. Prema »izravnom kazivanju« napisala je Sličice o Ivanu pl. Zajcu (1924), na temelju arhivskoga gradiva i beletrizirane faktografije fabulirala je i u Zagrebu objavila životopise Franjo Ž. Kuhač (1924), Vjekoslav Karas, prvi ilirski slikar i Tito Brezovački, kajkavski komediograf (Hrvatsko kolo, 1928, 1930), Ferdo Quiquerez (s. a.), te životopisnim prilozima (A. Schwarz, Jagoda Brlić, F. Krežma, M. Mesić, Hermina Tomić, J. Pliverić) surađivala u Vijencu (1923–26) i s dvjestotinjak članaka u ediciji Znameniti i zaslužni Hrvati (Zagreb 1925). Također je pisala i prevodila za zagrebačko HNK, u kojem su joj 1911. izvedene igra za djecu Krasuljica (glazba Zajc) i solo-scena Demetru u pohode, konferansa s pjevanjem Hrvatice u ilirsko doba (1929) te »ilirski akvarel« U dvorovih bijelih (1935), a prateći i komentirajući kazališni život, napisala je Spomen-spis u proslavu šezdesetogodišnjice umjetničkog djelovanja najveće hrvatske tragetkinje Marije Ružičke Strozzi (1928) i više članaka o glumcima i opernim pjevačima (A. Fijan, obitelj Freudenreich, Ivka Kralj, A. Mandrović, Matilda Mallinger, Ilma Murska, Irma Trputec-Terée, Ema Vizjak, M. Vušković). U pregledu Prve javne pozornice u Zagrebu g. 1780–1800 (Zagreb 1933) duhovitim je i maštovitim pričanjem oživjela stari kazališni Zagreb. Druge svoje glazbene, likovne i kazališne kritike, feljtone, eseje, kulturnopovijesne crtice i novele tiskala je u periodicima Agramer Zeitung (1896, 1909–12), Agramer Tagblatt (1909, 1912), Narodne novine (1909–14, 1916–18, 1931–34), Prosvjeta (1909–10), Hrvatsko kolo (1910, 1927, 1929–33), Književni prilog Kluba hrvatskih književnika u Osijeku (1911–12), Kralj. zem. hrvatsko kazalište u Zagrebu (1911–12), Narodna obrana (1912), Hrvatska pozornica (1912–13, 1925–26), Novosti (1912, 1927–33), Smotra dalmatinska (1914), Jugoslavenska njiva (1919), Jutarnji list (1920–29, 1931, 1934–36), Kazališni list (1921–22), Dom i svijet (1922), Samoborski list (1922, 1924), Der Morgen (1923–26), Teater (1923–24), Comoedia (1924–25), Mladi Hrvat (1924), Savremenik (1926–27), Hrvat (1928), Omladina (1930–31), Hrvatska revija (1931), Komedija (1934–35) i Zagreb (1934, 1936). Za repertoar HNK prevela je desetak opernih i operetnih libreta, među kojima Figarov pir (W. A. Mozart), Afričanka (G. Meyerbeer), Lakmé (L. Delibes), Traviata (G. Verdi), Čista Suzana (J. Gilbert), a u rukopisu joj je ostala nedovršena studija Tri vijeka teatra u Hrvatskoj. Dio njezine ostavštine čuva se u HDA (fond Građa o kazališnoj djelatnosti u Zagrebu). Uvrštena je u antologiju hrvatskoga dječjega igrokaza Harlekin i Krasuljica (Zagreb 1990) i u prigodni izbor proze O devetstotoj obljetnici Zagreba u časopisu 15 dana (1994). Bila je članica Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (Zmajica Ilirska). Potpisivala se i A. K., A. K. C. te A. K.-C.
DJELA: Ilustrovani ABC. Zagreb 1893. — Rukovođ za zabavište. Zagreb 1895. — Vatroslav Lisinski u kolu Ilira. Zagreb 1919. — Slavenske priče, 1–3. Zagreb 1922–1925. — Franjo Ž. Kuhač. Zagreb 1924. — Sličice o Ivanu pl. Zajcu. Zagreb 1924.
LIT.: (O scenskoj igri Krasuljica): Kralj. zem. hrvatsko kazalište u Zagrebu, 1(1910–11) 30, str. 6–8. — Agramer Zeitung, 86(1911) 79, str. 6. — Književni prilog Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, 2(1911–12) str. 34–37. — M. Ogrizović, Hrvatsko pravo, 17(1911) 4613, str. 1–2. — S. Parmačević (Sp), Hrvatski pokret, 7(1911) 81, str. 2. — I. Souvan, Agramer Zeitung, 86(1911) 81, str. 6. — I. Fürst (i. st.), Agramer Tagblatt, 26(1911) 81, str. 6. — Z. Vukelić (Z. X.), Hrvatsko pravo, 17(1911) 4614, str. 5. — (O knj. Vatroslav Lisinski u kolu Ilira): J. Barlè, Sv. Cecilija, 13(1919) 6, str. 145–146. — O. Knezović, Hrvatska prosvjeta, 7(1920) str. 78–79. — I. Mazovec, Dom in svet (Ljubljana), 33(1920) 3/4, str. 88–89. — Vh.: Antonija Kassowitz-Cvijić, Sličice o Ivanu pl. Zajcu. Der Morgen, 2(1924) 545, str. 7. — (O knj. Slavenske priče): D. Bublić (db), Jutarnji list, 14(1925) 4630, str. 7. — (a. a.), Obzor, 71(1930) 97, str. 5. — Stari kolega: O 60-godišnjici naše poilirske spisateljice Antonije Kassowitz-Cvijić. Jutarnji list, 14(1925) 4647, str. 18–19. — (O knj. Franjo Ž. Kuhač. Stari Osijek i Zagreb): V. Dukat, Vijenac, 3(1925) 11, str. 333. — S. Ilijić, Hrvatski list, 6(1925) 182, str. 2. — R. Maixner, Obzor, 66(1925) 100, str. 5. — A. Wenzelides, Misao, 7(1925) 135/136, str. 1069–1072. — -r.: Antonija Cvijićeva. Vijenac, 3(1925) 2, str. 57. — (O 70. obljetnici života i 50. obljetnici rada): V. Rudolf, Zagreb, 2(1934) 12, str. 353–356. — Jutarnji list, 24(1935) 8250, str. 10. — Komedija, 2(1935) 2, str. 2. — Nova Danica, 1935, 4, str. 16. — Novosti, 29(1935) 45, str. 12. — Večer, 16(1935) 4263, str. 5–6. — F. Bučar, Obzor, 76(1935) 7, str. 1. — D. G., Ženski list, 9(1935) 2, str. 8. — Z. Smrekar, Naša žena, 1(1935) 1, str. 4. — A. Šimčik, Hrvatska straža, 7(1935) 15, str. 4–5. — H. Vinković (-v-), Morgenblatt, 50(1935) 15, str. 4. — (Nekrolozi): Hrvatska straža, 8(1936) 292, str. 9–10; Hrvatski dnevnik, 1(1936) 209, str. 10; Jutarnji list, 25(1936) 8945, str. 8; Ženski list, 13(1937) 2, str. 3. — I. Esih (ie), Obzor, 77(1936) 297, str. 2. — N. Smolčić (Enes), Novosti, 30(1936) 352, str. 10. — H. Vinković (k-), Morgenblatt, 60(1936) 302, str. 4. — J. Andrić, Obitelj, 9(1937) 1, str. 15. — E. Radetić, Sklad, 16(1937) 1, str. 3. — D. Jerand: Život i rad Antonije Kassowitz-Cvijić. Napredak, 83(1942) 5/6, str. 179–182. — J. Andreis: Rezultati i zadaci muzičke nauke u Hrvatskoj. Rad JAZU, 1965, 337, str. 11. — L. Županović: Vatroslav Lisinski (1819–1854). Zagreb 1969. — Bibliografija rasprava i članaka LZ, 13–14. Zagreb 1984–1986; 16–17. 2004. — Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. — D. Detoni-Dujmić: Cvjetni listići Antonije Kassowitz-Cvijić. Republika, 60(1995) 9/10, str. 123–127. — Ista: Ljepša polovica književnosti. Zagreb 1998. — Repertoar hrvatskih kazališta, 3. Zagreb 2002.
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`
Predmet: 80719733
