pregleda

Kraljeske ugarske drzavne zeljeznice, 1912. god


Cena:
2.490 din
Želi ovaj predmet: 2
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7788)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14509

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
ISBN: St

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Preveo i popunio:
Cika - Steva V. Popovic

Stevan V. Popović – Čika Steva i Vacki (Bečej, 22. septembar 1845 – Zagreb, 6. februar 1918) bio je srpski kulturni pregalnik u Austrougarskoj i dugogodišnji upravnik budimpeštanskog Tekelijanuma.[1]

Biografija
Stevan V. Popović je rođen 22. septembra 1845. godine u imućnoj porodici u Starom Bečeju. Otac mu se zvao Vasa, a majka Sofija. Školovao se u Sremskim Karlovcima, gde je zahvaljujući odličnom uspehu uživao „blagodjejanije“ koje je uveo mitropolit Stevan Stratimirović. Završivši šest razreda Karlovačke gimnazije otišao je u Peštu gde je završio još dva razreda gimnazije, a potom je upisao prava na peštanskom Univerzitetu. Između 1861. i 1867. bio je pitomac Tekelijanuma, gde je postao član srpskog đačkog udruženja `Preodnica` i `Ujedinjene omladine srpske“.[1]

1862. godine na proslavi dana Svetog Save u Tekelijanumu se pojavio i knez Aleksandar Karađorđević koji je tada u Pešti živeo u izgnanstvu. Toga dana je svečanu besedu održao pitomac Stevan V. Popović koja je bila veoma lepo prihvaćena od strane prisutnih. To je bio povod da ga kneginja Persida zamoli da prihvati da podučava njenu decu Arsena, Đorđa i Petra Karađorđevića. Popović je ovu dužnost obavljao sve do 1868. godine. Knez Aleksandar je bio zadovoljan radom Stevana V. Popovića o čemu svedoči i „Svedočanstvo“ koje je izdao u Beču 7. januara 1870. godine.

Nakon završetka studija prava postavljen je za upravnika Srpske budimske narodne škole, a 1871. imenovan je za nadzornika Bačko-budimske dijeceze.

Prvi je u srpskoj književnosti koji je za decu priredio zbirku Venac pesama (Pešta, 1872). Osnovao je biblioteku Dečji svet.

Stevan Popović poznat i kao Vacki bio je poslanik mađarskog Parlamenta i hrvatskog Sabora. Od velikog srpskog narodnjaka i pristalice Svetozara Miletića završio je političku karijeru pod okriljem mađarske vlade. Dva puta je bio urednik novosadske `Zastave` (1870-1872. i 1874-1875). Kao odgovorni urednik tog naprednog lista, zbog novinskog članka `Dakle front Mađarskoj reformi objavljenog 3. februara 1871. godine bio je sudski kažnjen. Sud mu je odredio 18. meseci zatvora i 1.000 forinti globe. Robijao je u zloglasnom austrougarskom zatvoru u Vacu i zbog toga je dobio nadimak Vacki.[2] Prišao je kasnije mađarskoj vladi i ostao do smrti član `Kuenovog srpskog kluba`. Bio je kraljevski savetnik od 1899. godine, potom je dobio plemstvo i predikat „Fruškogorski“, a naposletku je 1909. postao dvorski savetnik. Poslednji put je izabran za saborskog poslanika Ugarske 1910. godine u Uzdinu. Kao vešti političar uspevao je da uskladi svoju odanost prema Austrougarskoj monarhiji i da ostane veliki srpski rodoljub. Ostao je u sećanju kao odličan i vatreni govornik koji se borio za prava Srba u Austrougarskoj monarhiji.

Stevan V. Popović je pisao pesme i pripovetke za decu, a značajan je i u srpskoj izdavačkoj i novinarskoj delatnosti. Takođe je važan u sastavljanju, uređivanju i objavljivanju srpskih kalendara i antologija za srpsku decu u Austrougarskoj.

Bio je oženjen sa Justinom Kukin iz Zbega nadomak Sentandreje. Imao je troje dece: Ljubicu, Peru i Lazu. Ljubica i Pera su rano umrli, a Laza je postigao lepu karijeru.

Godine 1882. postaje upravnik Tekelijanuma. „Čika Steva“ kako su ga svi od milošte zvali, ostao je na ovoj dužnosti sve do iznenadne smrti koja ga je zatekla 6. februara 1918. godine. Umro je Popović u mestu Kostancu kod Bodenskog jezera. U starim danima svoje imanje je predao fruškogorskom manastiru Pribinoj Glavi, a za uzvrat primao `apanažu` od manastirskih prihoda.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 80359321
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Preveo i popunio:
Cika - Steva V. Popovic

Stevan V. Popović – Čika Steva i Vacki (Bečej, 22. septembar 1845 – Zagreb, 6. februar 1918) bio je srpski kulturni pregalnik u Austrougarskoj i dugogodišnji upravnik budimpeštanskog Tekelijanuma.[1]

Biografija
Stevan V. Popović je rođen 22. septembra 1845. godine u imućnoj porodici u Starom Bečeju. Otac mu se zvao Vasa, a majka Sofija. Školovao se u Sremskim Karlovcima, gde je zahvaljujući odličnom uspehu uživao „blagodjejanije“ koje je uveo mitropolit Stevan Stratimirović. Završivši šest razreda Karlovačke gimnazije otišao je u Peštu gde je završio još dva razreda gimnazije, a potom je upisao prava na peštanskom Univerzitetu. Između 1861. i 1867. bio je pitomac Tekelijanuma, gde je postao član srpskog đačkog udruženja `Preodnica` i `Ujedinjene omladine srpske“.[1]

1862. godine na proslavi dana Svetog Save u Tekelijanumu se pojavio i knez Aleksandar Karađorđević koji je tada u Pešti živeo u izgnanstvu. Toga dana je svečanu besedu održao pitomac Stevan V. Popović koja je bila veoma lepo prihvaćena od strane prisutnih. To je bio povod da ga kneginja Persida zamoli da prihvati da podučava njenu decu Arsena, Đorđa i Petra Karađorđevića. Popović je ovu dužnost obavljao sve do 1868. godine. Knez Aleksandar je bio zadovoljan radom Stevana V. Popovića o čemu svedoči i „Svedočanstvo“ koje je izdao u Beču 7. januara 1870. godine.

Nakon završetka studija prava postavljen je za upravnika Srpske budimske narodne škole, a 1871. imenovan je za nadzornika Bačko-budimske dijeceze.

Prvi je u srpskoj književnosti koji je za decu priredio zbirku Venac pesama (Pešta, 1872). Osnovao je biblioteku Dečji svet.

Stevan Popović poznat i kao Vacki bio je poslanik mađarskog Parlamenta i hrvatskog Sabora. Od velikog srpskog narodnjaka i pristalice Svetozara Miletića završio je političku karijeru pod okriljem mađarske vlade. Dva puta je bio urednik novosadske `Zastave` (1870-1872. i 1874-1875). Kao odgovorni urednik tog naprednog lista, zbog novinskog članka `Dakle front Mađarskoj reformi objavljenog 3. februara 1871. godine bio je sudski kažnjen. Sud mu je odredio 18. meseci zatvora i 1.000 forinti globe. Robijao je u zloglasnom austrougarskom zatvoru u Vacu i zbog toga je dobio nadimak Vacki.[2] Prišao je kasnije mađarskoj vladi i ostao do smrti član `Kuenovog srpskog kluba`. Bio je kraljevski savetnik od 1899. godine, potom je dobio plemstvo i predikat „Fruškogorski“, a naposletku je 1909. postao dvorski savetnik. Poslednji put je izabran za saborskog poslanika Ugarske 1910. godine u Uzdinu. Kao vešti političar uspevao je da uskladi svoju odanost prema Austrougarskoj monarhiji i da ostane veliki srpski rodoljub. Ostao je u sećanju kao odličan i vatreni govornik koji se borio za prava Srba u Austrougarskoj monarhiji.

Stevan V. Popović je pisao pesme i pripovetke za decu, a značajan je i u srpskoj izdavačkoj i novinarskoj delatnosti. Takođe je važan u sastavljanju, uređivanju i objavljivanju srpskih kalendara i antologija za srpsku decu u Austrougarskoj.

Bio je oženjen sa Justinom Kukin iz Zbega nadomak Sentandreje. Imao je troje dece: Ljubicu, Peru i Lazu. Ljubica i Pera su rano umrli, a Laza je postigao lepu karijeru.

Godine 1882. postaje upravnik Tekelijanuma. „Čika Steva“ kako su ga svi od milošte zvali, ostao je na ovoj dužnosti sve do iznenadne smrti koja ga je zatekla 6. februara 1918. godine. Umro je Popović u mestu Kostancu kod Bodenskog jezera. U starim danima svoje imanje je predao fruškogorskom manastiru Pribinoj Glavi, a za uzvrat primao `apanažu` od manastirskih prihoda.
80359321 Kraljeske ugarske drzavne zeljeznice, 1912. god

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.