ISBN: 500
Tematika: Istorija
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Robert William Seton-Watson FBA FRHistS (20. kolovoza 1879., u Londonu – 25. srpnja 1951., u Skyeu), obično zvan R. W. Seton-Watson, a poznat i pod pseudonimom Scotus Viator, bio je britanski politički aktivist i povjesničar koji je glumio aktivnu ulogu u poticanju raspada Austro-Ugarske i nastanka Čehoslovačke i Jugoslavija tijekom i nakon Prvog svjetskog rata.[2]

Bio je otac dvojice eminentnih povjesničara, Hugha, koji se specijalizirao za rusku povijest 19. stoljeća, i Christophera, koji je radio na Italiji 19. stoljeća.

Rani život
Seton-Watson rođen je u Londonu u obitelji Škota. Njegov otac, William Livingstone Watson, bio je trgovac čajem u Calcutti, a njegova majka, Elizabeth Lindsay Seton, bila je kći Georgea Setona, genealoga i povjesničara i sina Georgea Setona iz East India Company.

Školovao se na Winchester Collegeu i New Collegeu u Oxfordu, gdje je čitao modernu povijest pod vodstvom povjesničara i političara Herberta Fishera. Diplomirao je prvim razredom 1901. godine.

U Austro-Ugarskoj
Nakon diplome, Seton-Watson je otputovao na Sveučilište u Berlinu, Sorbonnu i Sveučilište u Beču odakle je napisao niz članaka o Mađarskoj za The Spectator. Njegovo istraživanje za te članke odvelo ga je u Mađarsku 1906. godine, a njegova otkrića tamo su okrenula njegove simpatije protiv Mađarske, au korist potčinjenih Slovaka, Rumunja i Južnih Slavena. Naučio je mađarski, srpski i češki, a 1908. objavio je svoje prvo veće djelo, Rasni problemi u Mađarskoj.[potreban citat]

Seton-Watson se sprijateljio s bečkim dopisnikom The Timesa Henryjem Wickhamom Steedom i čehoslovačkim filozofom i političarem Tomášom Masarykom. U knjigama i člancima zalagao se za federalno rješenje [3] za probleme Austro-Ugarske, tada razdirane napetostima između njezinog drevnog dinastičkog modela i sila etničkog nacionalizma.

Prvi svjetski rat i posljedice
Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Seton-Watson je poduzeo praktične korake kako bi podržao ciljeve koje je ranije podržavao samo u tisku. Služio je kao počasni tajnik Srpskog potpomožnog fonda od 1914. te je podržavao i pronašao posao za svog prijatelja Masaryka nakon što je ovaj pobjegao u Englesku kako bi izbjegao uhićenje. Obojica su osnovali i izdavali The New Europe (1916.), tjednik za promicanje interesa Čeha i drugih potčinjenih naroda. Seton-Watson je sam financirao ovaj časopis.[4]

Seton-Watsonova privatna politička aktivnost nije bila cijenjena u svim krugovima, a njegovi kritičari unutar britanske vlade konačno su ga uspjeli privremeno ušutkati 1917. unovačivši ga u medicinski korpus Kraljevske vojske, gdje je dobio posao ribanja bolničkih podova. Drugi su ga, međutim, spasili i od 1917. do 1918. služio je u Obavještajnom uredu Ratnog kabineta u Odjelu za neprijateljsku propagandu, gdje je bio odgovoran za britansku propagandu narodima Austro-Ugarske.[5] Pomagao je u pripremama za Rimski kongres podložnih habsburških naroda, održan u travnju 1918.

Nakon završetka rata, Seton-Watson je prisustvovao Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. u privatnom svojstvu i savjetovao tamošnje predstavnike bivših potčinjenih naroda. Iako u lošim odnosima s vladama velikih sila, koje je slavno nazivao `pariškim pigmejima`, pridonio je raspravama o tome što bi trebale biti nove granice Europe, a posebno je utjecao na postavljanje poslijeratnih granica između Italija i nova država Jugoslavija.

Iako britanska vlada nije bila oduševljena Seton-Watsonom, druge vlade nisu bile te su nakon konferencije pokazale svoju zahvalnost. Masaryk je postao prvi predsjednik nove države Čehoslovačke i tamo ga je dočekao. Učvrstilo se njegovo prijateljstvo s Edvardom Benešom, sada čehoslovačkim ministrom vanjskih poslova. Seton-Watson je proglašen počasnim građaninom Cluja u Transilvaniji, koja je bila uključena u Rumunjsku unatoč tvrdnjama Mađarske, a 1920. službeno ga je proglasio rumunjski parlament. Jugoslavija ga je nagradila počasnom diplomom Sveučilišta u Zagrebu.