ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Suton Tašlihana Novak Simić
Novele
Zagreb 1937g./210 strana
Tvrd povez,knjiga odlično očuvana.
-Bosanski Srbin, pravoslavac iz Vareša, od matere sarajevske koljenovićke iz familije tašlihanskih Jelića, i oca dobrostojećeg trgovca, Novak Simić jedno je od amblematskih imena hrvatske književnosti i kulture dvadesetog vijeka. U vremenu kada se srpska kultura autodefinirala široko izvan prostora zemlje Srbije i gravitirajućih joj prečanskih zajednica, a onda i izvan srpskopravoslavnih okvira, dugo izbjegavajući preklapanje nacionalnih i vjerskih identiteta, i kada su, još od kraja devetnaestog stoljeća, pa sve do raspada Jugoslavije, toliki pisci, slikari i glazbenici, katolici, muslimani, a ponekad i svjesni Hrvati ili svjesni Slovenci, prihvaćali srpsku kulturu kao svoj dom i jedini prihvatljivi okvir, u vremenu kada su Hrvati, a od sedamdesetih godina dvadesetog vijeka i Muslimani (Bošnjaci) bili žestoko frustrirani srpskim preskakanjem taraba i krađom njihovih krušaka i jabuka, a još i više držanjem svojih izdajnika koji se, eto, odrekoše i oca i matere, i postadoše neki drugi ili nešto drugo, u tom vremenu, dakle, Novak Simić u ljeto 1939, kada se već i lišće na granama razvrstalo na srpske i na hrvatske listove, izjavljuje svoju pripadnost hrvatskoj književnosti, “iako je podrijetlom Srbin iz Bosne”. Ono što danas zvuči kao paradoks, a što bitno drukčije nije zvučalo ni 1939, za Simića je bilo nekako prirodno. Za razliku od Hrvata koji bi iskazivali pripadnost srpskoj književnosti tako što bi u pravilu prešućivali svoje hrvatsko podrijetlo, ostavljajući tumačima iz kafane, Crkve i akademije da tumače jesu li svoje podrijetlo zatajili ili ga ne spominju zato što ga podrazumijevaju, Novak Simić naglasio je svoje srpsko podrijetlo, suprotstavivši ga riječju “iako” svome kulturnom izboru i pripadnosti.
-Osamdesetak godina kasnije ovaj pisac temeljito je izbrisan, iščezao iz hrvatske književnosti. Nema ga u školskoj lektiri, ne spominje se u prigodnim i blagdanskim evokacijama hrvatske kulturne i književne slave, a u hrvatskim književnim povijestima – tom kalendarski redovnom zapišavanju granica hrvatske književnosti i jezika – Novaka Simića spomene se tek da tko ne pomisli kako gospon profesor nije čuo za njega. Naravno da ga nema niti na hrvatskoj Wikipediji, tom rezervatu desne nacionalne misli. Jedina Novakova Wikipedia ona je srpska, ćirilična, gdje je pristojno i suživotno kazano da je bio “srpski i hrvatski književnik”. A bio je zagrebački akademik, sveprisutna književna eminencija, jedan od najvažnijih urednika u suvremenoj hrvatskoj književnoj povijesti`...
vr400