Godina izdanja: 1900 - 1949.
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
ISBN: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!



Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1350-1416) je najverovatnije rođen u Kotoru oko 1350. godine. Bio je vladar zapadne Bosne i Dalmacije u 14. i 15. veku. Imao je titule herceg splitski (1403), veliki vojvoda bosanski (1380) i knez Donjih Kraja. Pripadao je vlastelinskoj porodici Hrvatinić, koja je u prošlosti upravljala oblašću Donji Kraji. Iskoristivši slabljenje centralne vlasti krajem 14. veka u Kraljevini Bosni i Kraljevini Ugarskoj, postao je prvi i najveći samostalni oblasni gospodar (velmoža) u bosanskoj državi, te je proširio svoju vlast na velike delove Dalmacije i Hrvatske, a imao je posede i u Slavoniji. Pošto je dobio titulu hercega splitskog, Hrvoje je obnovio dostojanstvo kneza Donjih Kraja... Istorijska studija Ferda Šišića obrađuje ceo život Hrvoja Vukčića.


Ferdo Šišić (Vinkovci, 9. mart 1869. - Zagreb, 21. januar 1940.), hrvatski historičar, akademik JAZU, SANU, te bugarske, rumunske, češke, mađarske i poljske akademije nauka i umjetnosti.



Biografija
Ferdo Šišić je u Zagrebu završio osnovno i srednje obrazovanje te fakultet. Kraće vrijeme studirao je i u Beču. Radio je u školama u Gospiću 1882, na Velikoj realki u Zagrebu (1893), pa u Osijeku (1894-1900). Godine 1900., u svojoj 31. godini, promoviran je za doktora nauka u Zagrebu na Filozofskom fakultetu. Godine 1902. postaje privatni docent za hrvatsku historiju 12-15. vijeka. Prelazi u Zagreb na Gornjegradsku gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu naslijedio je čuvenog hrvatskog historičara Tadiju Smičiklasa i zadržao se na fakultetu punih 37 godina (1902-1939). Poslije toga odlazi u penziju. Na katedri historije hrvatskog naroda zamijenio ga je Miho Barada.

U svojoj bogatoj nastavničkoj karijeri Šišić je odgojio čitav niz studenata i doktora nauka, a kroz naučni rad je ostavio značajan uticaj na razvoj hrvatske historiografije za svoga života. Dominacija u pristupu pripala je političkoj historiji po kojoj je ostao upamćen. Svoj prvi rad Šišić je objavio 1892 (Kako je osvojen Zadar 1202.g., Vijenac, Zagreb). Napisao je veći broj radova, krupnijih naučnih sinteza i radova iz historije srednjeg vijeka, naročito historije Hrvata u srednjem vijeku. Objevio je i više zbirki izvorne građe (Ljetopis Pavla Pavlovića, patricija zadarskoga; Hrvatski saborski spisi I-V; Jadransko pitanje na konferenciji mira u Parizu; Ljetopis popa Dukljanina; Korespondencija Rački-Štrosmajer I-IV; Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća). U Hrvatskoj je bio u svoje vrijeme najznačajniji historičar. Godine 1929., pod uredništvom Grge Novaka, pripremljen je Šišićev zbornik, sa većim brojem radova, a koji je bio posvećen njegovoj šezdesetogodišnjici.

Šišić se bavio i bosanskom srednjovjekovnom historijom. Ostao je prepoznatljiv po obradi Hrvoja Vukčića Hrvatinića, po Ljetopisu popa Dukljanina, po objavljenim izvorima koja se tiču bosanske historije, ali i uvodnom poglavlju napretkove Historije Bosne i Hercegovine.