ISBN: Db
Autor: Domaći
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Tematika: Za decu

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta!

Ilustracije:
Alfred Pal

Carobne papucice
Fantasticna scenska bajka za decu u 4 cina (6 slika)

Alfred Pal (Beč, Austrija, 30. 11. 1920 - Zagreb, 30. 6. 2010), znameniti hrvatski i jugoslavenski slikar, karikaturist i grafički dizajner.

Porodica, djetinjstvo i školovanje do 1940 godine
Alfred Pal se rodio 30. 11. 1920 godine u Beču, u židovskoj porodici Štefana i Tereze Pal. Štefan Pal se rodio kao Samuel Pollak u Šidskim Banovcima u porodici rabina Šandora Pollaka i supruge mu Lotti-Neni. Po svršetku srednješkolskog obrazovanja Štefan je odbio očev plan da se školuje u Beču za rabina, što je razljutilo rabina Pollaka do te mjere da se je odrekao sina. Štefan Pal nikada za života svojeg oca nije smio doći u roditeljsku kuću u Srijemskim Čakovcima. Nakon izgona iz rodne kuće Štefan je našao posao u Pešti gdje je promijenio ime i prezime.[3] U Beču je Alfredov otac prosperirao kao tvorničar paste za cipele, obogativši se kao ratni liferant koji je snadbjevao Vojsku Austro-Ugarske Monarhije. Alfredova majka je bila ljepotica i glumica u nijemim filmovima, sa sjajnom karijerom u Berlinu. Majka ga je napustila kada su mu bile tri, a njegovu bratu Aleksandru (Šanjika) pet godina. Raspad Austro-Ugarske Monarhije je, kao i mnoge druge, uništio Štefana Pala uplatama ratnih zajmova koje su postale bezvrijedan papir. Alfred se nakon toga s ocem, bratom i poslugom preselio u poljski Krakov, gdje je Štefan Pal uspostavio tvornicu kemijskih proizvoda `Purus`. 1923 godine Alfredovi roditelji su se razveli, te su on i brat ostali živjeti sa ocem. Tereza Pal je ostala živjeti u Berlinu odakle je povremeno posjećivala sinove. Umjesto Tereze brigu o Alfredu i njegov bratu Šanjiki je preuzela Margareta (Greta) Petruschke, Njemica iz Katovica. 1926 godine Alfred je sa bratom krenuo pohađati privatnu njemačku osnovnu školu u središtu Krakova, u ulici Grodska, ispod sama kraljevskog dvorca Vavela. Put do škole je bio dug pet kilometrara, pa su Alfred i brat svakodnevno putovali pod paskom Grete do škole vlastitim fijakerom, a zimi saonicama. Alfred je 1928 godine završio drugi razred škole. Velika svjetska depresija je bila već pred vratima, pa je Štefan Pal prodao tvornicu i sa sinovima se vratio u Beč, u trosobni podstanarski stan u središtu grada. Dok je trajala selidba, Alfred je sa Šanjikom prvi put posjetio očeve sestre, Juditu u Vukovaru i Gizelu u Srijemskim Čakovcima. Brigu o Alfredu i Šanjiki i dalje je vodila Greta, dok je Štefan Pal kao trgovački putnik za nalivpera konstatno bio na putu. 1930 godine Alfred je završio osnovnu školu u D`Orsaygasse i upisao prvi razred Realne gimnazije u IX. bečkom kvartu. Tu se prvi puta susreo s crtanjem. 1931 godine, u tijeku ljetnih praznika, stigla je obavijest da je Alfredov otac umro na putu za Krakov, gdje je i pokopan. Po Alfreda i Šanjiku je u Beč došla teta Judita, koja ih je putničkim brodom `Jupiter` odvela u svoju kuću u Vukovaru. U Vukovaru je naučio srpskohrvatski jezik i ponovno se upisao u prvi razred gimnazije. Za ljetnih i jesenskih seoskih radova Alfred je pomagao teti Giseli u Srijemskim Čakovcima. Nastavnik crtanja mu je bio Marijan Detoni. Nakon položene male mature svakog ljeta je za vrijeme praznika pješice obilazio dijelove Banovine Hrvatske, Drinske banovine i Vrbaske banovine, uzdržavajući se usput crtanjem karikatura po jadranskoj obali od Sušaka do Dubrovnika. Školarinu i školske knjige Alfred je plaćao sam dajući instrukcije iz njemačkog jezika i matematike. 1940 godine položio je veliku maturu, te iste godine upisao studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Zbog uvedenog numerus clasusa za Židove Kraljevine Jugoslavije, fakultet nije mogao pohađati nego je stavljen na `čekanje`.[4]

Porodica i život za vrijeme Drugog svjetskog rata
Alfreda je okupacija Kraljevine Jugoslavije zatekla u Vukovaru, odakle je sa tetom Juditom i Šanjikom pobjegao pred Wehrmachtom na djedovinu u Srijemske Čakovce kod tete Gizele. Tu su svo četvero prezimili tešku 1941/42 godinu. Uza sve ratne nevolje, teta Gizela je te zime doživjela moždani udar, a teta Judita teški prijelom kuka. U međuvremenu, Alfredova majka je pred nacizmom napustila Berlin i vratila se u Beč odakle je ponovno morala bježati zbog anšlusa Austrije. Početkom 1940 godine, Tereza Pal je uspjela bez papira ući u Kraljevinu Jugoslaviju i po prvi puta u trinaest godina vidjeti Alfreda i Šanjiku. Bez odgovarajućih jugoslavenskih isprava, Tereza Pal nije mogla emigrirati u slobodne zemlje. Jugoslavenska policija ju je najprije zatvorila u zatvor u Novoj Gradišci, da bi je potom ustaše deportirale u koncentracijski logor Đakovo gdje je preboljela pjegavi tifus, te je potom deportirana u logor Lobograd. Tereza Pal je ubijena u augustu 1942 godine, kao i Alfredove tete. Alfred je tokom Holokausta također izgubio brata Šanjiku koji je skončao u nekom od nacističkih logora nakon što je pokušao pobjeći preplivavši Dunav kod Opatovca prema Mađarskoj. Imanje u Srijemskim Čakovcima su konfiscirale ustaše tj. režim Nezavisne Države Hrvatske.[4]

U ljeto 1942 godine Alfred je s propusnicom iz `vlastite radionice` uspio preko Zagreba doći do Crikvenice koja je tada bila pod talijanskom okupacijom. U Crikvenici je živio od crtanja karikatura rijetkih gostiju, samih mještana i mnogobrojnih talijanskih vojnika. Često je crtao samo za kruh tj. hranu. Pošto je postao sumnjiv talijanskoj upravi, 10. 11. 1942 godine Alfred je bio odveden u internaciju u logor Kraljevica i potom u logor Kampor na Rabu. Tu je 1943 godine dočekao kapitulaciju Italije i oslobođenje. Odmah po oslobođenju, kao član rapskog Židovskog bataljuna, priključio se partizanskim trupama u sastavu Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije (NOP). S prelaskom na oslobođeno područje Jugoslavije, Alfred je bio dodijeljen 7. banijskoj diviziji NOVJ-a. U diviziji je najprije služio kao borac, a ubrzo potom kao dobar crtač je bio prebačen tehnici pri štabu divizije zadužene za tiskanje vijesti, brošura, novina, početnica za opismenjavanje boraca i slično. U junu 1944 sudjelovao je na Kongresu kulturnih i javnih radnika NR Hrvatske u Topuskom. U oktobru iste godine postao je karikaturist ratne redakcije Vjesnika s kojom je 10. 5. 1945 godine ušao u oslobođeni Zagreb. U Vukovaru nije našao nikoga živog od rodbine, jedino je ostala Alfredova sestrična Heda koja je preživjela koncentracijski logor Auschwitz.[4]

Internacija na Golom otoku, život i karijera do 1989 godine
Alfred je u Zagrebu imenovan za tehničkog urednika Ilustriranog vjesnika, prvog poslijeratnog tjednika u bakrotisku. Jedan je od osnivača i suradnika satiričnog lista Kerempuh u kojem je radio od januara 1947 do 1949 godine i bio jedan od urednika. Kao jedan od prvih zatočenika, Alfred je 1949 godine bio uhapšen i interniran u zloglasni logor Goli otok, gdje je u dva navrata preživio četiri i pol godine (1949-1950; 1951-1954) batinjanja, gladi i mukotrpnog rada. Nakon logora radio je kao transportni radnik, aranžer izloga, crtač, ilustrator i štošta drugo zahvaljujući prijateljima i znancima koji su mu omogućili `rad na crno` ili pod pseudonimom. Od 1954 do 1955 s njemačkog je prevodio razne autore, te se istodobno sve više bavio opremom knjiga za zagrebačke nakladnike. I dalje je bio pod prismotrom vlasti FNR Jugoslavije, diskriminiran i bez putnih isprava. 1960 godine Alfred je upoznao svoju buduću suprugu Branislavu Žuvelu, višu medicinsku tehničarku rodom iz Vele Luke na Korčuli, sa kojom se oženio 1962 godine. Na svoj četrdeseti rođendan naslikao je svoju prvu sliku `Stražarska kula`. Već iduće godine, 1961, priredio je samostalnu izložbu `Stratište` (ciklus od 27 listova) u prostorijama Društva arhitekata u Zagrebu. Sredinom 1960-ih otvorio je sa Nenadom Pepeonikom mali sitotikarski atelijer PP u kojem je dizajnirao više zapaženih plakata za Hrvatsko narodno kazalište, Nacionalno i sveučilišnu knjižnicu, Modernu galeriju i Gradsko dramsko kazalište Gavella. 1965 je po prvi put izlagao u Vukovaru, 1966 u Rijeci i u Karlovcu 1971 godine. 1969 godine Alfred je izlagao u salonu Udruge likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) novi ciklus `Letjelice, kažnjenici i dudovi`. 1971 je prešao iz `Novinskog izdavačkog poduzeća Epoha` u `Nakladni zavod Matice hrvatske` na poziciju grafičko-likovnog urednika.[4]

Alfred je bio inicijator i osnivač Zgraf-a. Početkom 1980-ih slikao je malo i sve rjeđe izlagao. Bez atelijera, Alfred je radio samo po desetak dana godišnje u napuštenom skladištu, bez prozora i svjetla, za ljetnih godišnjih odmora koje je redovito sa porodicom provodio u Veloj Luci. Dio slika, koje su nastale između 1972 i 1981, je izlagao u Zagrebu 1982 godine, u ciklusu `Logoraši, kažnjenici, beštije i po koje stablo`. 1985 godine je po drugi put u životu izlagao u Vukovaru, te na `Međunardnom slavističkom centru` u Dubrovniku. 1989 je izlagao u Židovskoj općini Zagreb (ŽOZ) izložbu pod naslovom `Holokaust, pedeset godina poslije`.[4]

Život do 2004 godine
Potaknuo je osnivanje `Galerije Milan i Ivo Steiner` u zgradi ŽOZ-a. Alfred nije slikao i izlagao punih deset godina, od 1989 godine. 2001 godine je izložio dio svog grafičkog opusa pod naslovom `Ampalaža, plakati, knjige i štošta drugo`. Izložba je bila priređena u galeriji Udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH). U oktobru 2004 u `Galeriji Ivo i Milan Steiner` izložbi `Plakat` je dodao još 35 plakata, U decembru iste godine izlagao je u `Galeriji Forum` u Zagrebu izložbu pod naslovom `Gorući grm`, što je bio novi ciklus od sedamnaest slika nastalih 2004 godine u tehnici enkaustike.[4]

Nesreća i smrt
15. 10. 2010 godine, oko 17,50 sati na raskrižju Boškovićeve i Petrinjske ulice, Alfred je stradao kao pješak u prometnoj nesreći koju je skrivio Damir Pintek, bivši policajac Graničnog prijelaza Bregana sa svojim motorom Honda CBR 1000. S teškim tjelesnim ozljedama je bio prevezen u KBC Sestara Milosrdnica, koja mu je nakon nesreće postala drugi dom. Proces je, blago rečeno, bio pun nedorečenosti i nejasnoća, policijski i sudski postupak od početka su pratile brojne kontroverze. Zapisnik o očevidu porodici Pal nije dostavljen puna tri mjeseca, a dobili su ga tek kad je njihova odvjetnica poslala dopis tadašnjem ministru unutarnjih poslova Republike Hrvatske Tomislavu Karamarku. U službenom zapisniku očevida Pintek je na alkotestu napuhao 0,00 promila alkohola, ali je toksikološko vještačenje uzoraka krvi i mokraće dalo pozitivan nalaz. Kako je tada izvijestio tjednik Nacional, Pintek je već neko vrijeme bio pod sumnjom da surađuje sa švercerima narkotika, kad je 1993 ulovljen sa 100 grama teške droge, a poslije je otpušten iz policije i protiv njega je bila podignuta kaznena prijava. Alfred Pal je umro u Zagrebu 30. 6. 2010 godine, a ljudi iz njegove okoline tvrde da bi sigurno još poživio da nije bilo te nesreće.[5][6] Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.[7]

Počasti i nagrade
1974 godine primio je godišnju Nagradu Vladimira Nazora za grafiku tj. monografiju `Sutjeska`. U režiji Bogdana Žižića 1991 godine su nastali kratki TV filmovi o životu Alfreda Pala pod naslovom `Sudbina` i `The Painter`. 1995 je snimljen polustani TV film `Goli otok`, a 2000 godine `Jedna priča iz Vukovara`, oba dva također pričaju životnu priču Alfreda Pala.[4] 2010 godine dodijeljena mu je Nagrada grada Zagreba za cjelokupno životno djelo[8] i Nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo...