ISBN: Db
Autor: Domaći
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Tematika: Za decu

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Retko !!!

Prvo izdanje!
1963. god.


Zvrko, Ratko, hrvatski književnik i novinar (Beograd, 20. IV. 1920 – Dubrovnik, 23. IX. 1998). Radio je u Vjesniku, Večernjem listu, Areni i Globusu kao publicist, novinar, reporter i urednik. Pjesme je u početku objavljivao pod pseudonimom Marijan Vučić u periodici te u mnogobrojnim zbirkama i slikovnicama. Pokrenuo je trofej »Plava vrpca Vjesnika« za plemenite pothvate na moru. Prvom zbirkom Olimpijsko selo Čvrk (1952) najavio je svoje temeljne preokupacije – sport i sportske igre. Šaljivo-anegdotalnim načinom i jezikom preuzetim iz svakodnevice pisao je o životu i psihologiji djeteta u urbanom okružju (Čarobni prozor, 1957; Od Zrinjevca do Svemira, 1958; Zvijezde u gradu, 1963; Grga Čvarak, 1967; Uzbuna u robnoj kući, 1976; Vjeveričin dan, 1977; Pas iz čitanke, 1978; Smrt slavnog miša, 1980; Smijeh nije grijeh, 1990). Autor je i mnogobrojnih slikovnica za djecu (Sunce, sport i more, 1957; Izgubljena lopta, 1979; Darko Indijanac, 1980) te sportske biografije Zlatne rukavice Mate Parlova (1978). Okušao se i u prijevodima s talijanskoga (Čipolino G. Rodarija, 1960).



Ratko Zvrko (Beograd,[1] 20. travnja 1920. – Dubrovnik, 23. rujna 1998.), bio je hrvatski književnik, novinar i boksač. Pjesme je u početku objavljivao pod pseudonimom Marijan Vučić u periodici te u mnogobrojnim zbirkama i slikovnicama. Okušao se i u prijevodima s talijanskoga (Čipolino G. Rodarija, 1960).[2]

Životopis
Ratko Zvrko rođen je 20. travnja 1920. u Beogradu, a djetinjstvo proveo u Drveniku, naselju u općini Konavle pokraj Dubrovnika.[1] Kao gimnazijalac smislio je slogan „Bilo kuda, Kiki svuda” za tvornicu Union (danas Kraš). Autor je više televizijskih emisija i serija za djecu.[1]

Boksačka karijera
Počeo se baviti boksom u Dubrovniku. Meč karijere imao je u Dubrovniku, 11. travnja 1943. protiv prvaka Italije Lodovica Giobbija. Pobijedio ga je, što se slavilo kao pobjeda nad Talijanima, koji su u to vrijeme za Drugog svjetskog rata okupirali Dalmaciju. Sljedećeg dana, talijanske vlasti su ga zatvorile na neko vrijeme u tvrđavu Lovrijenac.

Bio je prvak Hrvatske u boksu 1945. (u srednjoj kategoriji).[1] Poslije Drugog svjetskog rata, imao je meč s višestrukim olimpijskim pobjednikom, mađarskim boksačem Lászlóm Pappom. Izgubio je, ali je izdržao borbu do kraja.

Novinarska karijera
Počeo je novinarsku karijeru, javljajući rezultate boks mečeva za Vjesnik.[1] Prekinuo je karijeru u boksu i bavio se novinarstvom. Pisao je za Vjesnik, Vjesnik u srijedu, Večernji list, Globus, Arenu, Modru lastu itd. Dok je bio urednik rubrike pomorstva u Vjesniku, pokrenuo je 1966. trofej `Plava vrpca Vjesnika` za plemenite pothvate na moru, koji postoji i danas.[3][4] Bio je i vanjskopolitički dopisnik iz Trsta, a kao reporter proputovao je mnogim europskim, afričkim i azijskim državama.[1] Organizirao je dječje romobilske utrke oko zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu pod motom `Brzina, ali oprez`.

Prvom zbirkom Olimpijsko selo Čvrk (1952.) najavio je svoje temeljne preokupacije – sport i sportske igre.[2] Napisao je zbirku pjesama za djecu Grga Čvarak, koja je prvi put objavljena 1967. Za tu je zbirku iste godine dobio i književnu nagradu `Grigor Vitez`.[1] Postala je jedna od najobjavljivanijih knjiga hrvatske književnosti za djecu i sastavni dio školske lektire. Pisao je pjesme i za odrasle. Godine 1978. napisao je biografiju slavnoga hrvatskog boksača Mate Parlova Zlatne rukavice Mate Parlova. Bio je prijatelj Dobriše Cesarića, s kojim se dopisivao u stihovima.