pregleda

Odabrane pesme srpskih pesnika iz Vojvodine, 1938. god


Cena:
2.490 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7789)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14512

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 324
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Izuzetno retko izdanje antologije vojvođanske poezije koju je priredio Branislav (Branko) Bajić, a predgovor napisao Živan Milisavac, u kojoj svoje stihove, između ostalih, objavljuje tada mlad pesnik Bogdan Čiplić, kao i Mladen Leskovac i Žarko Vasiljević.
Mađarska policija je 19. novembra 1942. godine otkrila bazu Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu u Novom Sadu, u kojoj su se nalazili Svetozar Marković Toza i Branko Bajić. Oni su tada pružili oružani otpor policiji. Posle kraće borbe, Branko je poginuo, a Toza je bio teško ranjen, uhvaćen i kasnije ubijen.

Naslov Odabrane pesme srpskih pesnika iz Vojvodine / sredio Branislav Bajić
Vrsta građe zbornik
Jezik srpski
Godina 1938
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : [b. i.], 1938 (Novi Sad : Uranija)
Fizički opis 60 str. ; 21 cm
Drugi autori - osoba Bajić, Branislav
Milisavac, Živan
Zbirka ǂBiblioteka ǂNaš život ; 1
Napomene Vojvođansko pesništvo / Živan Milisavac: str. 5-6.
Predmetne odrednice Jovanović-Zmaj, Jovan, 1833-1904 -- Poezija
Jakšić, Đura, 1832-1878 -- Poezija
Petrović, Veljko, 1884-1967 -- Poezija
Vasiljev, Dušan, 1900-1924 -- Poezija
Popović, Jovan, 1905-1952 -- Poezija
Vasiljević, Žarko, 1892-1946 -- Poezija
Leskovac, Mladen, 1904-1990 -- Poezija
Tomić, Stevan, 1903- -- Poezija
Čiplić, Bogdan, 1910-1989 – Poezija

Branko Bajić (Novi Sad, 8. avgust 1911 – Novi Sad, 19. novembar 1942), advokat, novinar, književnik, revolucionar i učesnik Narodnooslobodilačke borbe.
Branko Bajić je rođen 8. avgusta 1911. godine u Novom Sadu, verovatno u kući koja se nalazi u Miletićevoj ulici pod br. 20. Otac mu je bio Tomislav Bajić, direktor Bačke banke, osnivač i direktor Komanditno društvo za promet nekretnina. Pripadao je Socijaldemokratskoj partiji i sarađivao je u socijalističkom listu Sloboda. Poginuo je nesrećnim slučajem septembra 1929. godine. Majka mu je bila učiteljica, Slavica Malin, udato Bajić, jedna od prvih esperantista u Vojvodini.
Osnovnu školu i gimanziju završio je u Novom Sadu. Godine 1929. upisao je studije prava u Beogradu, a studije je nastavio u Insbruku u Austriji, a završio u Zagrebu. Tokom školovanja i studiranja bavio se pisanjem, njegovi radovi mahom nisu sačuvani.
Kao đak sarađivao je u Književnom severu, Vencu, Mladosti, a kasnije je pisao u Letopisu, Godišnjaku i Glasu Matice srpske, Vojvođanskom zborniku, Vojvođaninu. Uredio je „Odabrane pesme srpskih pesnika iz Vojvodine“ 1938. Bio je urednik „Našeg života“.
Tokom studija na Pravnom fakultetu pristupio je revolucionarnom studentskom pokretu. Godine 1937. je bio jedan od organizatora Omladinskog kulturno-privrednog pokreta (OMPOK) na prostoru Vojvodine. Ovaj pokret je ubrzo postao značajna organizacija, na čiji se rad mogla osloniti, tada ilegalna, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Učestvovao je i u organizovanju Omladinske matice, a 1938. godine je bio član Inicijativnog odbora Stranke radnog naroda.
U članstvo Komunističke partije primljen je 1939. godine i iste godine uključen u sastav Mesnog komiteta KPJ za Novi Sad. Aprila 1940. godine postavljen je za sekretara Mesnog komiteta KPJ za Novi Sad, a jula iste godine uključen je u sastav Okružnog komiteta KPJ za južnu Bačku. Septembra 1940. godine na Šestoj pokrajinskoj konferenciji KPJ za Vojvodinu izabran je člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. Iste godine je kao advokat pred sudom uspešno brano 30 komunista, među kojima je bio i Žarko Zrenjanin, sekretar PK KPJ za Vojvodinu.
Uoči izbijanja rata Bajić je, kao mlad advokat, u Petrovgradu (sadašnji Zrenjanin), veoma uspešno branio na sudu komuniste, među kojima su procesuirani Žarko Zrenjanin i Toza Marković, čelnici komunista u Vojvodini. U Komunističku partiju Jugoslavije je Bajić primljen još tokom studija na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a po dolasku u Novi Sad aktivno se uključio u rad Planinarskog društva „Fruška gora“ čiji su članovi Foto-sekcije, na Svetskoj izložbi u Parizu 1937. godine, osvojili Gran pri, do sada najveće osvojeno priznanje u istoriji jugoslovenske i srpske fotografije.
Posle Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine bio je jedan od organizatora ustanka u Vojvodini. Novembra 1941. godine uključen je u sastav Biroa Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. U jesen 1942. godine postavljen je za predsednika Pokrajinskog Narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine i urednika lista „Slobodna Vojvodina“.
Oženio se Mirom Tolmačevom iz Novog Bečeja, ali je morao brzo da se skloni u ilegalu pa se krio u Budimpešti sve do povratka i pokretanja štampanja „Slobodne Vojvodine“. Mira mu je rodila ćerku koju nije video jer je poginuo u okršaju, u ilegalnoj štampariji. Posle rata Mira Tolmačev se udala za generala Rukavinu koji je u prvim danima oslobođenog Novog Sada bio komandant Vojne uprave.
Mađarska policija je 19. novembra 1942. godine otkrila bazu Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu u Novom Sadu, u kojoj su se nalazili Svetozar Marković Toza i Branko Bajić. Oni su tada pružili oružani otpor policiji. Posle kraće borbe, Branko je poginuo, a Toza je bio teško ranjen, uhvaćen i kasnije ubijen.
Jedna ulica u novosadskom naselju Detelinara nosi njegovo ime. Muzej socijalističke revolucije Vojvodine (danas Muzej Vojvodine) je 1975. godine u okviru edicije „Socijalistička misao u Vojvodini“ izdao „Sabrane spise Branka Bajića“ koje je priredio istoričar Živan Milisavac.
Tokom pedesetih godina prošlog veka pa do ukidanja 1993. godine novosadski foto-kino klub nosio je ime Branka Bajića.
Dnevni list Dnevnik dodeljivao je godišnju nagradu „Branko Bajić“ za najbolja novinarska ostvarenja.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 76537125
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Izuzetno retko izdanje antologije vojvođanske poezije koju je priredio Branislav (Branko) Bajić, a predgovor napisao Živan Milisavac, u kojoj svoje stihove, između ostalih, objavljuje tada mlad pesnik Bogdan Čiplić, kao i Mladen Leskovac i Žarko Vasiljević.
Mađarska policija je 19. novembra 1942. godine otkrila bazu Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu u Novom Sadu, u kojoj su se nalazili Svetozar Marković Toza i Branko Bajić. Oni su tada pružili oružani otpor policiji. Posle kraće borbe, Branko je poginuo, a Toza je bio teško ranjen, uhvaćen i kasnije ubijen.

Naslov Odabrane pesme srpskih pesnika iz Vojvodine / sredio Branislav Bajić
Vrsta građe zbornik
Jezik srpski
Godina 1938
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : [b. i.], 1938 (Novi Sad : Uranija)
Fizički opis 60 str. ; 21 cm
Drugi autori - osoba Bajić, Branislav
Milisavac, Živan
Zbirka ǂBiblioteka ǂNaš život ; 1
Napomene Vojvođansko pesništvo / Živan Milisavac: str. 5-6.
Predmetne odrednice Jovanović-Zmaj, Jovan, 1833-1904 -- Poezija
Jakšić, Đura, 1832-1878 -- Poezija
Petrović, Veljko, 1884-1967 -- Poezija
Vasiljev, Dušan, 1900-1924 -- Poezija
Popović, Jovan, 1905-1952 -- Poezija
Vasiljević, Žarko, 1892-1946 -- Poezija
Leskovac, Mladen, 1904-1990 -- Poezija
Tomić, Stevan, 1903- -- Poezija
Čiplić, Bogdan, 1910-1989 – Poezija

Branko Bajić (Novi Sad, 8. avgust 1911 – Novi Sad, 19. novembar 1942), advokat, novinar, književnik, revolucionar i učesnik Narodnooslobodilačke borbe.
Branko Bajić je rođen 8. avgusta 1911. godine u Novom Sadu, verovatno u kući koja se nalazi u Miletićevoj ulici pod br. 20. Otac mu je bio Tomislav Bajić, direktor Bačke banke, osnivač i direktor Komanditno društvo za promet nekretnina. Pripadao je Socijaldemokratskoj partiji i sarađivao je u socijalističkom listu Sloboda. Poginuo je nesrećnim slučajem septembra 1929. godine. Majka mu je bila učiteljica, Slavica Malin, udato Bajić, jedna od prvih esperantista u Vojvodini.
Osnovnu školu i gimanziju završio je u Novom Sadu. Godine 1929. upisao je studije prava u Beogradu, a studije je nastavio u Insbruku u Austriji, a završio u Zagrebu. Tokom školovanja i studiranja bavio se pisanjem, njegovi radovi mahom nisu sačuvani.
Kao đak sarađivao je u Književnom severu, Vencu, Mladosti, a kasnije je pisao u Letopisu, Godišnjaku i Glasu Matice srpske, Vojvođanskom zborniku, Vojvođaninu. Uredio je „Odabrane pesme srpskih pesnika iz Vojvodine“ 1938. Bio je urednik „Našeg života“.
Tokom studija na Pravnom fakultetu pristupio je revolucionarnom studentskom pokretu. Godine 1937. je bio jedan od organizatora Omladinskog kulturno-privrednog pokreta (OMPOK) na prostoru Vojvodine. Ovaj pokret je ubrzo postao značajna organizacija, na čiji se rad mogla osloniti, tada ilegalna, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Učestvovao je i u organizovanju Omladinske matice, a 1938. godine je bio član Inicijativnog odbora Stranke radnog naroda.
U članstvo Komunističke partije primljen je 1939. godine i iste godine uključen u sastav Mesnog komiteta KPJ za Novi Sad. Aprila 1940. godine postavljen je za sekretara Mesnog komiteta KPJ za Novi Sad, a jula iste godine uključen je u sastav Okružnog komiteta KPJ za južnu Bačku. Septembra 1940. godine na Šestoj pokrajinskoj konferenciji KPJ za Vojvodinu izabran je člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. Iste godine je kao advokat pred sudom uspešno brano 30 komunista, među kojima je bio i Žarko Zrenjanin, sekretar PK KPJ za Vojvodinu.
Uoči izbijanja rata Bajić je, kao mlad advokat, u Petrovgradu (sadašnji Zrenjanin), veoma uspešno branio na sudu komuniste, među kojima su procesuirani Žarko Zrenjanin i Toza Marković, čelnici komunista u Vojvodini. U Komunističku partiju Jugoslavije je Bajić primljen još tokom studija na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a po dolasku u Novi Sad aktivno se uključio u rad Planinarskog društva „Fruška gora“ čiji su članovi Foto-sekcije, na Svetskoj izložbi u Parizu 1937. godine, osvojili Gran pri, do sada najveće osvojeno priznanje u istoriji jugoslovenske i srpske fotografije.
Posle Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine bio je jedan od organizatora ustanka u Vojvodini. Novembra 1941. godine uključen je u sastav Biroa Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. U jesen 1942. godine postavljen je za predsednika Pokrajinskog Narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine i urednika lista „Slobodna Vojvodina“.
Oženio se Mirom Tolmačevom iz Novog Bečeja, ali je morao brzo da se skloni u ilegalu pa se krio u Budimpešti sve do povratka i pokretanja štampanja „Slobodne Vojvodine“. Mira mu je rodila ćerku koju nije video jer je poginuo u okršaju, u ilegalnoj štampariji. Posle rata Mira Tolmačev se udala za generala Rukavinu koji je u prvim danima oslobođenog Novog Sada bio komandant Vojne uprave.
Mađarska policija je 19. novembra 1942. godine otkrila bazu Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu u Novom Sadu, u kojoj su se nalazili Svetozar Marković Toza i Branko Bajić. Oni su tada pružili oružani otpor policiji. Posle kraće borbe, Branko je poginuo, a Toza je bio teško ranjen, uhvaćen i kasnije ubijen.
Jedna ulica u novosadskom naselju Detelinara nosi njegovo ime. Muzej socijalističke revolucije Vojvodine (danas Muzej Vojvodine) je 1975. godine u okviru edicije „Socijalistička misao u Vojvodini“ izdao „Sabrane spise Branka Bajića“ koje je priredio istoričar Živan Milisavac.
Tokom pedesetih godina prošlog veka pa do ukidanja 1993. godine novosadski foto-kino klub nosio je ime Branka Bajića.
Dnevni list Dnevnik dodeljivao je godišnju nagradu „Branko Bajić“ za najbolja novinarska ostvarenja.
76537125 Odabrane pesme srpskih pesnika iz Vojvodine, 1938. god

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.