Cena: |
Želi ovaj predmet: | 6 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: 1850 - 1899.
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani
ISBN: Tv
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Prvo izdanje!
1894. god.
A, iskreno reći, pišući tu „Kratku povjesnicu Srba“, ev` ovo mi je bio sav smjer: Kad narod taj srpski pozna svoj postanak i razvitak od iskoni do danas, i kad prouči svoja djela i svoje pogrješke u prošlosti, onda će se on paštiti, da se ugleda na dobra i slavna djela svojih predaka, a da se ne ugleda na njihove pogrješke i zla djela; i kad taj narod pozna svu svoju snagu i veličinu, i kad on sam sebe vidi u cjelokupnoj slici i prilici, onda će u njemu očvrstnuti narodni ponos njegov, a o taj oklop polomiće se sve strijele zlotvora Srbinovih.
Sima Lazić Lukin (Bosanski Brod, 15. avgust 1863 — Rajić, Slavonija, 19. jul 1904) bio je srpski publicista, novinar i književnik.
Biografija
Sima Lazić Lukin rodio se u trgovačkoj porodici, u Bijeljini[1]. Zbog antiturske delatnosti otac mu je prebegao u Srbiju, a majka ga je kao odojče prenela tamo. Lazić je završio osnovnu školu u Šapcu, a u Beogradu 1876. godine okončao treći razred gimnazije. Od mladosti vatreni rodoljub, kao mladić se prijavljuje u dobrovoljce u srpsko-turskom ratu, ali je odbijen zbog bolesti. Gimnaziju nije završio, te je živeo kao glumac u putujućim družinama. Od 1886. do 1889. godine glumio je u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Živeo je u Beogradu i Zagrebu, objavljujući novinske tekstove, nacionalno-političke članke, popularno istorijske, književne, humorističko-satirične, pamfletske i druge radove u stihovima i prozi. Sarađivao je u mnogim listovima i časopisima.
U Beogradu je uređivao humoristički list Bič, radio na `Odjeku` i pisao rodoljubive pesme. Kada je prešao u Zagreb, prvo je bio saradnik pa uređivao zagrebački „Srbobran“ (1891—1893), posle „Vrač pogađač“ (1896—1904). Posle `septembarskih izgreda` 1902. godine u Zagrebu, prešao je u Novi Sad gde je produžio uređivanje `Vrača pogađača` i sarađivao u radikalskoj `Zastavi`.[2] Neumorni radnik sa perom u ruci, navodno je 25.000 primeraka svojih knjiga raširio po srpstvu.
Bio je oženjen sa književnicom Zorkom Miletić, sinovicom Svetozara Miletića.
Mnogo je pretrpeo tokom svog kratkog i burnog života, zbog čega je bio stalno bolešljiv. Na sprovodu Jovana Jovanovića Zmaja Simo je izgovorio svoju poslednju pesmu posvećeno pokojniku. Umro je ubrzo 19. jula 1904. godine u Rajiću u Slavoniji, gde je došao u goste kod brata Petra. U nekrologu je istaknuto: `Pokojni Simo bio je sav Srbin`.[2]
Vodio je žustre polemike sa frankovačkom štampom u Hrvatskoj (koja nije imala naučnu vrednost), napisao je više istorijskih radova. Prikaz knjige Divlji čovjek je objavljen u dubrovačkom srpskom književnom listu Srđ. [3]
U knjizi Kratka povjesnica Srba od postanja Srpstva do danas je naveo netačan podatak, da su vladika Vasilije Petrović i Sveti Vasilije Ostroški ista osoba. Isto ime dvojice Vasilija i ista vladičanska titula, uz manjak obrazovanja autora, rezultirala je tvrdnjom da je cetinjski mitropolit Vasilije umro u Petrogradu 1766., da bi mu telo Crnogorci preneli na Ostrog, pa se naziva i Ostroški.[4] Knjiga je pisana u rodoljubivom duhu, za široke narodne mase i završava se ovim rečima: Eto tako je Srpstvo prevjekotilo 10 hiljada godina i preživilo 100 hiljada zlotvora svojih. A preživiće ih još toliko, samo - i prije svega - budimo vrijedni i složni.