pregleda

Ivo Kozarcanin - Mrtve oci, 1938 g, Retko !!!


Cena:
990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7781)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14498

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 299
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Ivo Kozarčanin (Hrvatska Dubica, 14. listopada 1911. - Zagreb 4. veljače 1941.) bio je hrvatski pjesnik, prozaik, književni kritičar.

Ubrzo nakon rođenja seli u mađarsko mjesto Oreglak, gdje je njegov otac službovao kao željezničar. Nakon sloma Austro-Ugarske obitelj se vraća u Hrvatsku Dubicu u kojoj polazi pučku, a potom i trgovačku školu. Godine 1923. dolazi u Zagreb i nastavlja školovanje na građanskoj i učiteljskoj školi. 1932. upisuje Filozofski fakultet. Od 1938. urednik je kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”. Poginuo je nesretnim slučajem tako što ga je, dok je kasno navečer prolazio pored Topničke vojarne u Ilici, ustrijelio stražar.

Objavljivati je počeo vrlo rano, od 1928. godine. Tiskao je pjesme, kritike i kratku prozu u brojnim časopisima. U ranom razdoblju njegovi su radovi uglavnom namijenjeni djeci i mladeži, pa tom žanru pripadaju i dvije njegove prve knjige, zbirke novela (Mati čeka, 1934.) i pjesma (Sviram u sviralu, 1935.). Nakon izlaska tih knjiga uglavnom se posvećuje književnosti za odrasle; suradnik je uglednih književnih časopisa “Hrvatske revije” i “Savremenika”. Prevodi sa slovenskoga. U knjizi “Lirika” (1935.), kojoj je koautor s I. Dončevićem, A. Nizetićem i R. Žilićem, objavljuje ciklus pjesama “Tuga ljeta”. Tada počinje u časopisima objavljivati i pjesme koje će se 1938. pojaviti u samostalnoj zbirci “Mrtve oči”. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom, vrlo je čest motiv neuslišane ljubavi, samoće, erotske harmonije prekinute smrću. Slike pejsaža korelativne su emocionalnim stanjima lirskog subjekta. Kozarčaninova je poezija svojom erotičkom energijom, rezignacijom, ekspresivnom slikovnošću vezanom za prirodu, utjecala na pjesništvo krugovaškog naraštaja pedesetih godina.

Roman “Tuđa žena” (1937.) pisan je pod intenzivnim dojmom Krležina “Povratka Filipa Latinovicza”: fabula romana zasniva se na temi povratka u provinciju umjetnika koji se nada da će slikanjem i kontempliranjem pronaći izgubljenu unutarnju ravnotežu. Međutim, nesretna veza s nekadašnjom ljubavnicom, suočenje s provincijskom malograđanštinom i općom moralnom iskvarenošću - preosjetljivoga glavnog junaka vode u osamljivanje praćeno rezignacijom i depresijom. Život u provinciji postaje mu nepodnošljiv i on se vraća u grad. Premda je roman zasnovan na analizi psihe glavnog lika, njegova osjećaja neprilagođenosti i iskorijenjenosti, važnu ulogu imaju i socijalno-kritički komentari u kojima se analizira opće stanje hrvatskog društva te otkrivaju politički stavovi pisca.

Spoj socijalno-kritičkih i psihološko-analitičkih elemenata mnogo je uspješnije izveden u romanu “Sam čovjek” (1937.), jednom od najboljih djela međuratne hrvatske književnosti. Po žanrovskim oznakama taj roman nasljeduje posebnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. st.: bavi se odrastanjem i sazrijevanjem nadarenoga mladog junaka koji potječe iz provincije i nastoji se integrirati u više građanske slojeve, ali ne uspijeva i završava u rastrojstvu kao ubojica (kao što osobnim slomom završavaju i junaci Kovačića, Novaka, Gjalskoga, Nehajeva i dr.).

Roman je podijeljen u dvije cjeline: prva, “Mračna mladost”, tematizira dječaštvo glavnog junaka Valentina, njegove rane godine provedene u zavičajnome mjestu negdje u Posavini, prilike u njegovoj obitelji, te gimnazijsko školovanje u velikom gradu; drugi dio, “Buga plače”, vezan je za potonje razdoblje, kad Valentin završivši gimnaziju nalazi posao, te za nesretnu ljubav i brak s Bugom. Svi dogadaji ispripovijedani su iz Valentinove vizure, on je središte svijesti u romanu tako da je njegova hipertrofirana emotivnost i neurotičnost utkana u stilsku strukturu pripovjednog teksta. Središnja dva dijela romana predočena su u analeptičkoj perspektivi, kao svojevrsna Valentinova retrospekcija: središnji narativni korpus romana uokviren je dvama monološkim fragmentima iz kojih naziremo da se glavni junak obraća nekom sugovorniku za vlastitim stolom (možda i hipotetičnom dvojniku), želeći mu ispripovjediti svoju životnu priču. Provodeći svojeg junaka kroz različite društvene sredine u međuratnoj Hrvatskoj, Kozarčanin kritički komentira aktualne političke i ekonomske prilike te eroziju moralnosti. No osnovnu vrijednost romana čine njegove lirske i psihološko-analitičke dionice u kojima je dojmljivo iscrtano nekoliko impresivnih, duševno kompleksnih, tragički determiniranih literarnih karaktera. Najbolji su dijelovi romana u kojima se analizira ljudska osamljenost, bačenost u egzistenciju, nemoć uspostave harmoničnih i konstruktivnih odnosa s drugim osobama, nemogućnost realizacije intenzivna i skladna ljubavnog odnosa. Tim osobinama Kozarčanin anticipira potonju hrvatsku književnost egzistencijalističke inspiracije.

Kozarčaninove novele (zbirka Tihi putovi, 1939.) također se bave sudbinama hipersenzibilnih junaka, rastrzanih erotičkim žudnjama, neprilagođenih malograđanskoj sredini, progonjenih osjećajem osamljenosti i iskorijenjenosti.

Djela:

Mati čeka, (1934.)
Sviram u sviralu, (1935.)
Lirika, (1935.)
Tuga ljeta
Mrtve oči
Tuđa žena, (1937.)
Sam čovjek, (1937.)
Tihi putovi, (1939.)

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 71060989
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Ivo Kozarčanin (Hrvatska Dubica, 14. listopada 1911. - Zagreb 4. veljače 1941.) bio je hrvatski pjesnik, prozaik, književni kritičar.

Ubrzo nakon rođenja seli u mađarsko mjesto Oreglak, gdje je njegov otac službovao kao željezničar. Nakon sloma Austro-Ugarske obitelj se vraća u Hrvatsku Dubicu u kojoj polazi pučku, a potom i trgovačku školu. Godine 1923. dolazi u Zagreb i nastavlja školovanje na građanskoj i učiteljskoj školi. 1932. upisuje Filozofski fakultet. Od 1938. urednik je kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”. Poginuo je nesretnim slučajem tako što ga je, dok je kasno navečer prolazio pored Topničke vojarne u Ilici, ustrijelio stražar.

Objavljivati je počeo vrlo rano, od 1928. godine. Tiskao je pjesme, kritike i kratku prozu u brojnim časopisima. U ranom razdoblju njegovi su radovi uglavnom namijenjeni djeci i mladeži, pa tom žanru pripadaju i dvije njegove prve knjige, zbirke novela (Mati čeka, 1934.) i pjesma (Sviram u sviralu, 1935.). Nakon izlaska tih knjiga uglavnom se posvećuje književnosti za odrasle; suradnik je uglednih književnih časopisa “Hrvatske revije” i “Savremenika”. Prevodi sa slovenskoga. U knjizi “Lirika” (1935.), kojoj je koautor s I. Dončevićem, A. Nizetićem i R. Žilićem, objavljuje ciklus pjesama “Tuga ljeta”. Tada počinje u časopisima objavljivati i pjesme koje će se 1938. pojaviti u samostalnoj zbirci “Mrtve oči”. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom, vrlo je čest motiv neuslišane ljubavi, samoće, erotske harmonije prekinute smrću. Slike pejsaža korelativne su emocionalnim stanjima lirskog subjekta. Kozarčaninova je poezija svojom erotičkom energijom, rezignacijom, ekspresivnom slikovnošću vezanom za prirodu, utjecala na pjesništvo krugovaškog naraštaja pedesetih godina.

Roman “Tuđa žena” (1937.) pisan je pod intenzivnim dojmom Krležina “Povratka Filipa Latinovicza”: fabula romana zasniva se na temi povratka u provinciju umjetnika koji se nada da će slikanjem i kontempliranjem pronaći izgubljenu unutarnju ravnotežu. Međutim, nesretna veza s nekadašnjom ljubavnicom, suočenje s provincijskom malograđanštinom i općom moralnom iskvarenošću - preosjetljivoga glavnog junaka vode u osamljivanje praćeno rezignacijom i depresijom. Život u provinciji postaje mu nepodnošljiv i on se vraća u grad. Premda je roman zasnovan na analizi psihe glavnog lika, njegova osjećaja neprilagođenosti i iskorijenjenosti, važnu ulogu imaju i socijalno-kritički komentari u kojima se analizira opće stanje hrvatskog društva te otkrivaju politički stavovi pisca.

Spoj socijalno-kritičkih i psihološko-analitičkih elemenata mnogo je uspješnije izveden u romanu “Sam čovjek” (1937.), jednom od najboljih djela međuratne hrvatske književnosti. Po žanrovskim oznakama taj roman nasljeduje posebnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. st.: bavi se odrastanjem i sazrijevanjem nadarenoga mladog junaka koji potječe iz provincije i nastoji se integrirati u više građanske slojeve, ali ne uspijeva i završava u rastrojstvu kao ubojica (kao što osobnim slomom završavaju i junaci Kovačića, Novaka, Gjalskoga, Nehajeva i dr.).

Roman je podijeljen u dvije cjeline: prva, “Mračna mladost”, tematizira dječaštvo glavnog junaka Valentina, njegove rane godine provedene u zavičajnome mjestu negdje u Posavini, prilike u njegovoj obitelji, te gimnazijsko školovanje u velikom gradu; drugi dio, “Buga plače”, vezan je za potonje razdoblje, kad Valentin završivši gimnaziju nalazi posao, te za nesretnu ljubav i brak s Bugom. Svi dogadaji ispripovijedani su iz Valentinove vizure, on je središte svijesti u romanu tako da je njegova hipertrofirana emotivnost i neurotičnost utkana u stilsku strukturu pripovjednog teksta. Središnja dva dijela romana predočena su u analeptičkoj perspektivi, kao svojevrsna Valentinova retrospekcija: središnji narativni korpus romana uokviren je dvama monološkim fragmentima iz kojih naziremo da se glavni junak obraća nekom sugovorniku za vlastitim stolom (možda i hipotetičnom dvojniku), želeći mu ispripovjediti svoju životnu priču. Provodeći svojeg junaka kroz različite društvene sredine u međuratnoj Hrvatskoj, Kozarčanin kritički komentira aktualne političke i ekonomske prilike te eroziju moralnosti. No osnovnu vrijednost romana čine njegove lirske i psihološko-analitičke dionice u kojima je dojmljivo iscrtano nekoliko impresivnih, duševno kompleksnih, tragički determiniranih literarnih karaktera. Najbolji su dijelovi romana u kojima se analizira ljudska osamljenost, bačenost u egzistenciju, nemoć uspostave harmoničnih i konstruktivnih odnosa s drugim osobama, nemogućnost realizacije intenzivna i skladna ljubavnog odnosa. Tim osobinama Kozarčanin anticipira potonju hrvatsku književnost egzistencijalističke inspiracije.

Kozarčaninove novele (zbirka Tihi putovi, 1939.) također se bave sudbinama hipersenzibilnih junaka, rastrzanih erotičkim žudnjama, neprilagođenih malograđanskoj sredini, progonjenih osjećajem osamljenosti i iskorijenjenosti.

Djela:

Mati čeka, (1934.)
Sviram u sviralu, (1935.)
Lirika, (1935.)
Tuga ljeta
Mrtve oči
Tuđa žena, (1937.)
Sam čovjek, (1937.)
Tihi putovi, (1939.)
71060989 Ivo Kozarcanin - Mrtve oci, 1938 g, Retko !!!

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.