Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 228
Autor: Domaći
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! naslovna stranica u malo losijem stanju, ostalo sve super.

Vjekoslav Klaić (Garčin, 21. lipnja 1849. - Zagreb, 1. srpnja 1928.), bio je hrvatski povjesničar, pisac, rektor zagrebačkog Sveučilšta, književnik i muzikolog. Djed je povjesničarke Nade Klaić.

Vjekoslav ↓1 Klaić rodio se je u Garčinu 1849. godine od oca Franje Žaverija Klaića, učitelja i majke Tekle rođene Jung. Na krštenju dobio je ime Aloysio Ferdinand Franjo.[1] Budući hrvatski historiograf odgajan je u njemačkome duhu i jeziku, jer mu je majka bila Njemica. Školovao se u Varaždinu i Zagrebu, a književnost i glazba u sjemeništu više su ga zanimali od povijesti, a izvedene su mu i neke skladbe. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1865. godine.[2] U Beču je studirao povijest i zemljopis, a poslije završenoga studija, više od pedeset godina službovao je kao gimnazijski profesor. Predavao je u Klasičnoj gimnaziji od 1874. do 1879. godine i od 1882. do 1893. godine.[3] Od 1893. godine počinje predavati opću povijest na Zagrebačkome sveučilištu, i uz manje prijekide ostaje na katedri do 1922. godine kada je umirovljen. 1893. godine postao je dopisnim a 1896. godine pravim članom JAZU/HAZU, a bio je i počasni doktor praškoga sveučilišta i vanjski član Češke akademije znanosti.[4] Surađivao je u pravaškom tjedniku Hrvatskoj lipi (uređivao ga je 1875. godine)[5] bio je dugogodišnji urednik Vienca (1882. – 1889.), te istodobno i osnivač orkestra i dirigent, promičući hrvatsku glazbu. Pisao je i uspjele pripovijetke i političke članke u hrvatskom duhu. 1882. godine osnovao je i do 1891. godine vodio Diletantski orkestar u Hrvatskome sokolu te je bio njegov dirigent.[5] Zajedno s Vjenceslavom Novakom, pokrenuo je 1892. godine i uređivao mjesečni glazbeni časopis Gusle: časopis za svjetovnu i crkvenu glasbu.[6][7] 1893. godine priredio je za tisak Hrvatsku pjesmaricu u kojoj je u manjoj mjeri i skladao (popijevka `Svraćanje`).[5] Od 1910. godine član je Družbe `Braća hrvatskoga zmaja`.[4]


Grob Vjekoslava Klaića na Mirogoju.
Umro je u Zagrebu 1. srpnja 1928. godine i pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[8]

Znanstvena djelatnost
Monumentalno historiografsko djelo Povijest Hrvata, objavljeno kod Kuglija u pet knjiga (od 1899. do 1911.), nije, na žalost, uspio završiti. Ocjenjujući ovaj njegov rad, drugi veliki hrvatski povjesničar, Ferdo Šišić (1914.) ističe: `Izradbom, naučnom metodom i opširnošću Klaićevo djelo nadilazi sva dosadašnja djela te vrste u našoj historiografiji`, dok Jaroslav Šidak kaže da `uza sve nedostatke, Klaićevo djelo ostaje u prikazu XV. i XVI. stoljeća po obilju svojih podataka, do danas nepremašeno`. U nakladi Matice hrvatske Trpimir Macan priredio je za tisak Povijest Hrvata po drugi put 1982. godine.

Važnija djela
Prirodni zemljopis Hrvatske, Zagreb, 1878.
Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, 1–3, Zagreb, 1880.–1883.
Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.
Slavonija od X-XII vijeka, Zagreb, 1882.
Pripoviesti iz hrvatske poviesti, 1–3, Zagreb, 1886.–1891.
Atlas za hrvatsku povjestnicu, Zagreb 1888.
Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, 1–5, Zagreb, 1899.–1911.
Hrvati i Hrvatska. Ime Hrvat u historiji (povijesti) slavenskih naroda, Zagreb, 1890.
Hrvatska pjesmarica: sbirka popjevaka za skupno pjevanje, Zagreb, 1893.
Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347.: sa jednom rodoslovnom tablicom, Zagreb, 1897.
Hrvatska plemena od XII. do do XVI. stoljeća, 1897.
Krčki knezovi Frankapani, 1, Zagreb, 1901.
Statut grada Zagreba: od god. 1609. i reforma njegova god. 1618., Zagreb, 1912.
Život i djela Pavla Rittera Vitezovića: (1652. – 1713.), 1914.
Zagreb 1910.–1913., Zagreb, 1918.
Knjižarstvo u Hrvata, Zagreb, 1922.
Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb, 1928.