Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: K226
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Antonio Fogazzaro (Vicenza, 25. ožujka 1842. - Vicenza, 7. ožujka 1911.), talijanski je književnik, pripovjedač neoromantičkog smjera, zaokupljen unutarnjim sukobima između razuma i vjera, duha i osjetila.

Između 1901 i 1911 više puta je bio među kandidatima za Nobelovu nagradu koju međutim nikad nije osvojio.

U romanima Mali starinski svijet i Daniele Cortis dao je poetične opise krajolika sjeverne Italije i ocrtao mali provincijski svijet.

Bio je pristaša modernističkog smjera u katolicizmu. Zbog kritike vjerskog dogmatizma dospio je 1906. godine na Indeks.

Odabrana djela prevedena na hrvatski:

Malombra (Malombra, 1881)
Daniele Cortis (Daniele Cortis, 1885)
Mali starinski svijet (Piccolo mondo antico, 1895)


Rođen je u Vicenzi, u kući na broju 111 sadašnje Corso Fogazzaro, od Mariana, tekstilnog industrijalca, i Terese Barrere, u bogatoj obitelji katoličke tradicije: njegov stric Giuseppe po ocu bio je svećenik i sestra njegovog oca. , Maria Innocente , bila je redovnica u samostanu Alzano, blizu Bergama. Antonio je o sebi napisao: «Kažu da sam znao čitati prije treće godine, da sam bio enfant prodige, neugodan žanr. Zapravo nisam bio jako živahan, jako zamišljen, pohlepan za knjigama. Otac i majka su me učili s velikom ljubavlju. Imao sam osjetljiv, ali zatvoren karakter”.

U svibnju 1848., u danima prvoga osamostaljenja, majka ga s mlađom sestrom Inom vodi u Rovigo: Vicenza je ustala i priprema obranu od reakcije Kraljevske austro-ugarske carske vojske. Otac Mariano i stric svećenik Don Giuseppe sudjeluju u pripremama grada, ali će sve biti uzalud i 10. lipnja vojska Radetzkyja ulazi u Vicenzu.

Osnovnu studiju završio je 1850. godine: kasnije je napisao da «nikada nije s velikim žarom proučavao ono što sam ja morao proučiti, čak sam kao dječak čitao sve vrste divnih knjiga s pohlepom; za pravi studij nisam imao entuzijazma. Tada sam čitao vrlo loše, u žurbi i bijesu, u neredu [...] Moja najdraža knjiga bila su Mémoires d`Outre-tombe del Chateaubriand. Bio sam lud za autorom; Fantastično sam se zaljubio u Lucile del Chateaubriand, kao što sam se kasnije zaljubio u Dianu Vernon, heroinu Waltera Scotta.`

1856. počeo je pohađati gimnaziju; među njegovim profesorima je pjesnik Giacomo Zanella: «On me je natjerao da se zaljubim u Heinricha Heinea. Nisam vidio, samo sam sanjao Heinea». Ne stječe prijatelje među kolegama iz razreda: `Prošao sam za aristokrata, reputaciju koju sam tada imao više-manje posvuda zbog svoje hladne, suzdržane vanjštine i prije svega zbog svoje mržnje prema trivijalnosti`, a on je sramežljiv i romantičan tinejdžer: `Moje ljubavne fantazije uvijek su bile žarke koliko i zračne: zamišljao sam da imam idealnog ljubavnika, nadljudsko biće kako Chateaubriand opisuje svoju Sylph. Sa damama sam bio izuzetna neugodnost, stidljivost, nespretnost».

Piše skromne prigodne pjesme, sačuvane u njegovoj bilježnici i poznatim slovima, poput Campana a stado iz 1855. ili La Rassissione iz 1856.


Parco del Valentino sa srednjovjekovnim selom
Nakon završetka srednje škole 1858., interesi će ga potaknuti na studij književnosti, ali je naišao na protivljenje oca, koji u njemu nije pronašao književno umijeće i namjeravao ga je učiniti odvjetnikom. Upisan na Sveučilište u Padovi, između dugih bolesti i istog zatvaranja Sveučilišta 1859. zbog studentskih protesta protiv austrijskog režima, Antonio gubi dvije godine studija. U studenom 1860. obitelj Fogazzaro preselila se u Torino i Antonio je upisan na pravni fakultet Sveučilišta u Savoy. Malo i nerado uči, češće ide u kafiće, igrajući biljar, nego u sveučilišne učionice, a gubi i katoličku vjeru; tada je napisao da je tada osjećao „izvjesno zadovoljstvo kao da je slomio teški lanac; međutim, osjećao sam i daleku sumnju da griješim. Osjetio sam to posebno prvi Uskrs koji sam prošao bez sakramenata. Znam da sam proveo sate velikih unutarnjih previranja, šećući napuštenim vrtom Valentina».

Nastavlja pisati pjesme, a novine Universo objavile su neke od njih 1863.: sjetite se Campana del Mezzogiorno, Nuvola, Sjećanje na jezero Como; diplomirao je 1864. sa skromnim ocjenama. U studenom sljedeće godine obitelj se preselila u Milano i Antonio je odradio nauk u odvjetničkom uredu.


Antonio Fogazzaro
Fogazzaro je poznavao obitelj Valmarana iz Vicenze od djetinjstva; vidio je posebice mladu Margheritu već u Torinu 1862., a zatim tijekom blagdana sljedećih godina, sve dok obitelj Valmarana nije posjetila obitelj Fogazzaro u Milanu 1866., u onome što je zacijelo bila priprema za zahtjev za zaruke, koji se dogodio nekoliko mjeseci kasnije. Dvoje mladića vjenčali su se 31. srpnja 1866. u Vicenzi, koju su nedavno okupirale talijanske trupe nakon trećeg rata za neovisnost, a nekoliko mjeseci prije nego što je Veneto službeno postao dio Kraljevine Italije.

Njegov posao bezvoljnog suradnika u odvjetničkom uredu ne dopušta mu da uzdržava sebe i svoju suprugu bez financijske pomoći svoje porijeklom. U Milanu je upoznao Abbondija Chialivu, starog Carbonara koji ga je uveo u književni milje scapigliata, pisaca koji su, poput Emilija Prage, braće Arrigo i Camillo Boito, Iginio Ugo Tarchetti, tražili nove putove u umjetnosti, svjesni Talijanski književni provincijalizam., pozivajući se na njemačku i francusku romantičnu tradiciju. Posebno se veže za Arriga Boita, ali nikada neće biti dio toga struja koja se, koliko god bila zbunjena i nerealna, u njezinim očima činila previše buntovnom kao konzervativni i intimno konformistički buržuj.

1868. položio je kvalifikacijske ispite za odvjetničko zvanje; pisao je svom stricu Giuseppeu 21. svibnja: «Evo mene, odvjetnika; super ponuda za moje buduće klijente! U međuvremenu stavljam na raspolaganje Građanski zakon, šaljem Postupak po licenci i osuđujem Kazneni zakon na zatvorsku kaznu». Zapravo, misli da se još uvijek posvećuje poeziji; 1869. rodila se Gina, prva kći, a u međuvremenu je počela raditi na romanu i pjesmi u stihovima.

Miranda
Ikona povećala mgx2.svg Ista tema u pojedinostima: Miranda (Fogazzaro).
Fogazzaro je svom ocu poslao rukopis pjesme Miranda 3. prosinca 1873.: «Meni se čini dobro i u određenim dijelovima, moram li vam reći? jako dobro, ali ja sam prvi koji se slaže da svi autori, do većine lopova, imaju isto mišljenje o svojim stvarima.` Čak i njegovom ocu, koji je član odbora Marostice u talijanskom parlamentu, djelo se čini `lijepo, lijepo [...] Progutao sam tvoje replike sve u jednom dahu [...]` i traži nakladnik koji objavljuje, ali je dobivao samo odbijenice, toliko da je knjigu dao izdati o svom trošku 1874. godine.


Kritičar Francesco de Sanctis
Zatražio je prosudbe od poznatog učenjaka kao što je Gino Capponi koji, ne zna se s kakvim duhom okolnosti, daje laskavu ocjenu, ali je 15. lipnja 1874. dobio jasnu i strogu presudu velikog kritičara i kolege u Parlamentu. , Francesco de Sanctis:

«Manira djeluje pomalo suhoparno i suhoparno, ali autor je to htio učiniti kako bi reagirao na morbidno obilje naših pjesničkih razdoblja i ostao malo bliže prirodi. Možda je prešao granicu, kao i sve reakcije. Našao sam neke dobre psihološke razloge, ali malo bogatstva i malo ozbiljnosti u njihovom razvoju i njihovim gradacijama. Najmanje zanimljiv je Enrico. Njegova knjiga pokazuje nam samo ambicije pjesnika i ljubavnika, a ne moć biti jedno ili drugo. A ako mi autor kaže da je upravo to mislio, onda je forma morala biti komična i ironična, a radnja je morala biti sasvim drugačija.
Miranda je nijemi lik, kako bi rekli Nijemci, koji se malo po malo razvija pod pritajenim plamenom ljubavi. Prekrasan i također originalan koncept, ali malo proučen i malo proučen. Da autor ima snage za bolje, vidi se u pojedinim psihološkim trenucima koji su sretno uhvaćeni i dobro predstavljeni, posebno u Mirandinoj knjizi. Ti organski nedostaci proizvode monotoniju koja ponekad doseže točku umora i rječitosti, nedostatak izraza, višak nijeme koncentracije koji može hraniti scenu, ali ne tako dugu pjesmu.`

Miranda se sastoji od tri dijela: Pismo, Mirandina knjiga i Enricova knjiga, koja razvija priču o neostvarenoj ljubavi: u Enricu bi Fogazzaro volio predstavljati lik mladog pjesnika estetizirajućeg i previše sebičnog da voli druge izvan sebe. sin svoga vremena viđen u najnegativnijoj strani, dok je u Mirandi djevojka prikazana - kako piše Gallarati Scotti (Život AF) - `u potpunosti rođena iz snova, tijela i duše, te stoga ima bljedilo i nedosljednost. Njena stopala ne dodiruju tlo, a srce joj, uostalom, ne kuca silovito, kao netko tko voli pravog muškarca u ovom stvarnom svijetu [...] ona nas pokreće za onoliki dio unutarnjeg svijeta onog svog pjesnika koji svijetli u njoj. Ali čim se kreće poput lika koji je središte malog preplitanja događaja [...] osjećamo da nikada nije imao pravi život».

Međutim, ako ne kritičari i pisci, ta je pjesma oduševila čitateljsku publiku čiji je tada dominantni sentimentalni duh golicao i Fogazzaro iz nje crpio poticaj da nastavi putem književnog pisanja....