Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: K208
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Umberto Notari - Tri lopova, Izdanje knjižarnice Radomira D. Đukovića, Beograd 1933 godine

Umberto Notari (Bologna, 1878. - Perledo, 1950.) bio je talijanski novinar, pisac i izdavač.


Od mladosti obdaren živahnim književnim sposobnostima, preselio se u Milano gdje je objavio nekoliko članaka osuđujući epizode korupcije i lošeg upravljanja koji su privukli pozornost Filipa Tommasa Marinettija, koji ga je pozvao na suradnju sa svojim časopisom `Poesia`. Notari će s Marinettijem od najranijih vremena dijeliti njegovu militantnost u futurističkom pokretu, a sam Marinetti će potpisati njegovu biografiju koja je izašla 1936. pod naslovom Notari, novi pisac.

Godine 1905. objavio je roman Quelle Signore, koji je izazvao senzaciju i skandal jer se otvoreno bavio škrtom temom prostitucije, pa je zbog toga optužen za `uvredu skromnosti` i suđen mu je (u prvom stupnju u Parmi i po žalbi) u Milanu). Oba suđenja završila su oslobađajućom presudom za autora.

Odjek ove pravne afere pokazao se kao moćno promidžbeno sredstvo za roman, čije novo izdanje iz 1906. u dodatku izvješćuje o suđenju u Parmi i o novom suđenju u oba suđenja, kao i za njegov nastavak Žensko, objavljeno 1907. (i potom ponovno tiskan s novim naslovom Luksuzni vlak), kao i za još jedno Notarijevo djelo s izrazito antiklerikalnim tonom pod naslovom Bog protiv Boga. Zahvaljujući tim kontroverzama Quelle Signore je brzo postao `best seller` ante litteram , dosegnuvši 580.000 primjeraka s brojnim izdanjima i nastavlja se pretiskati do danas. Iz romana je kalabrijski znanstvenik Filippo Leonetti 1908. izvukao operni libreto, koji je potom uglazbio Stanislao Giacomantonio.

U međuvremenu je Notari nastavio svoju profitabilnu djelatnost kao novinar i urednik, osnovavši 1903. satirični tjednik `Verde e Azzurro`, s velikom grafikom i ilustracijom Enrica Sacchettija, koji će sljedeće godine prestati izlaziti.

Reinvestirajući goleme prihode od romana, osnovao je i vodio izdavačku kuću `Società Anonima Notari` (prvo nazvanu `Notari Administration`), sa sjedištem u La Santa (Villasanta od 1929.), a 1911. i `Talijanski izdavački institut` s sa sjedištem u Milanu.

Notarijev poduzetnički duh također je bio temelj osnivanja agencije `Le Tre I`, jedne od prvih talijanskih oglašivačkih tvrtki, koja je naručila reklamne plakate od poznatih slikara futurista, među kojima su Mario Sironi i Fortunato Depero.

Notarijeva aktivnost uz futurizam nastavila se materijalizirati rođenjem, u siječnju 1909., časopisa `La Giovane Italia` [1], prvo mjesečnika, a zatim tjednika (od br. 11 u nedjelju 28. studenog 1909.), koji je međutim prestao 1911. godine. 1910. bio je jedan od osnivača “Talijanske avangardne udruge” za koju je napisao esej Noi.

21. siječnja 1911. iniciran je u masoneriju u loži Rienzi u Rimu, 15. svibnja 1915. postao je mason [2].

Privrženost fašizmu, u kojoj su se avangardisti konvergirali, prirodna je posljedica i evolucija Notarijeve političke misli, koji je tome pridonio svojom izdavačkom djelatnošću osnivanjem dnevnika «L`Ambrosiano».

Notari je objavio i eseje o ekonomskoj i društvenoj teoriji, u seriji `Ideje, običaji, strasti XX. stoljeća`, među kojima je La donna `tip tri`, objavljena 1929., u kojoj zorno promatra nastanak nove kategorije ženski lik drugačiji od tradicionalnih figura žene/majke i zavodnice/vještice, koja se emancipacijom i većom svjesnošću svog stanja bori s muškarcem svojim tradicionalnim društvenim prerogativima.

Još jedna uspješna izdavačka inicijativa, koju je Notariju predložila njegova supruga Delia, bilo je izdavanje časopisa `La Cucina Italiana`, čiji je prvi broj izašao na kioscima 15. prosinca 1929. Svrha časopisa nije bila samo širenje receptura tradicionalne kuhinje naše zemlje, ali i potaknuti prehrambene promjene u pučkoj prehrani predlažući vrlo inovativna, ali i ekonomična gastronomska rješenja, u skladu s tadašnjim režimom. U svakom broju bilo je na desetke recepata, prijedloga za stol, starih i novih pravila bontona, kao i osobnih recepata pisaca i umjetnika prošaranih pričama, pa čak i pjesmama. Časopis je prekinuo izdavanje 1943., nastavio ih je 1952. i još uvijek je jedan od najautoritativnijih i najraširenijih u tom sektoru.

Godine 1939. Notari je bio među potpisnicima `Manifesta rase`, uvoda u donošenje rasnih zakona, te je iste godine napisao esej pod naslovom Panegirico della Race Italiana.

Preživio je Drugi svjetski rat, bio je podvrgnut postupku čistke i umro je 1950. u svom domu u Perledu.

Godine 1954. po njegovoj istoimenoj priči snimljen je film Tri lopova, u kojem su glumili Totò i Gino Bramieri, a režirao ga je Lionello De Felice.