ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

U dobrom/vrlo dobrom stanju

Poklon Opštinskog komiteta SKH Branku Kosanoviću

Retko, samo jedan primerak u čitaonici Matice srpske

Veliki format, tvrd povez

Autor: Franičević, Marin
Ostali autori: Lovrenčić, Ivan
Nakladnik: Zagreb, Goranovo proljeće, SKUD Ivan Goran Kovačić, 1985
Materijalni opis: 102 str. ilustr. 29 cm
Nakladnički niz: Biblioteka Ilustrirana poema


Autor Franičević, Marin
Naslov Peta zemaljska / Marin Franičević ; ilustracije Ivan Lovrenčić
Vrsta građe poezija
Jezik hrvatski
Godina 1985
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Goranovo proljeće, 1985 (Zagreb : Liber)
Fizički opis 104 str. : ilustr. ; 29 cm
Ostali autori Lovrenčić, Ivan
Vučetić, Šime
Zbirka Biblioteka Ilustrirane poeme
Napomene Predgovor / Šime Vučetić : str. 7-9.
UDK 886.2-14
COBISS.SR-ID 49054727



FRANIČEVIĆ, Marin, pjesnik, književni povjesničar i kritičar (Vrisnik na Hvaru, 18. V. 1911 — Zagreb, 17. VII. 1990). U Šibeniku je završio Učiteljsku školu 1929, u Zagrebu Višu pedagošku školu 1946, a studij književnosti na Filozofskom fakultetu 1953. Doktorirao je 1957. tezom Osnovni ritmovi hrvatske poezije 19. vijeka od Vraza do Kranjčevića. Od 1929. do 1938. bio je učitelj u Biskupiji kraj Knina, gdje je pokrenuo časopis Naši dani, potom u Lokvi, Rogoznici i Strožancu. Od tridesetih godina sudjeluje u komunističkom pokretu, a za rata u partizanima je na različnim političkim i kulturno-prosvjetnim zadaćama; 1944/45. glavni je urednik Slobodne Dalmacije, 1945. pokretač je i urednik partizanskog časopisa Književnik. Nakon rata načelnik je u Odsjeku za tisak Ministarstva prosvjete u Zagrebu, član Agitpropa, urednik tjednika Naprijed, 1948–54. urednik Republike, 1954–58. profesor pri Višoj pedagoškoj školi, potom do umirovljenja 1965. urednik u LZ. Od 1961. izvanredni, a od 1968. redoviti član JAZU (HAZU). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« 1975. i 1980, Nagradu »Božidar Adžija« 1979, »Goranovu nagradu« 1983. Njegova su djela prevedena na engleski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovački, slovenski, talijanski. — Javio se poezijom u Književnim horizontima 1935. Pjesme, kritike, rasprave i eseje objavljivao je u vodećim prijeratnim i poratnim časopisima a političko-propagandne članke u partizanskom tisku i poratnim novinama. Njegovi čakavski stihovi tematski su vezani uz krajolik i društveni svijet užeg zavičaja. Štokavska lirika, koja isprva pokazuje Krležin utjecaj, prožeta je društvenokritičkim pogledima predratne hrvatske ljevice i obilježena marksističkim uvjerenjem. Za rata i u prvom poratnom razdoblju F. pjeva o ratnoj zbilji, a piše i »uporabnu« aktivističku liriku u kojoj veliča KPJ, njezinu ratnu strategiju i program obnove. Ciklus Peta zemaljska pokušaj je da se događaji iz povijesti KPJ obrade umjetnički zahtjevnijim sredstvima i uz prihvaćanje nekih izražajnih dostignuća moderne lirike. Spoj zavičajnih i socijalnih motiva postignuo je u čakavskom ciklusu Govorenje Mikule Trudnega, gdje se višestoljetna povijest hvarskoga otočnog mikrokozma iznosi »odozdo«, sa stajališta buntovnoga težaka. U štokavskoj i čakavskoj poeziji pedesetih godina prevlađuju nostalgični zavičajni motivi. Njegov stih kadšto je slobodan, kadšto vezan (dvanaesterac, jedanaesterac), a u čakavskim zbirkama ima i simetričnih osmeraca. Estetički sudovi u njegovim poratnim kritikama bili su pod utjecajem marksističkoga svjetonazora i partijske pragmatike. Isprva je zastupao ideje socijalističkoga realizma, nastojeći ih prilagoditi jugoslavenskom kulturnom i društvenom kontekstu. S tih stajališta suprotstavljao se prvim pojavama hrvatskoga poratnog modernizma. Poslije je u njegovim kritikama prevladala deskriptivistička tendencija. Kao povjesničar književnosti afirmirao se pedesetih godina, posvetivši se starijoj hrvatskoj književnosti, napose razdoblju renesanse. O njemu je napisao oveći sintetičan prikaz u Liberovoj Povijesti hrvatske književnosti (Zagreb 1974), a objavio je i samostalnu knjigu Povijest hrvatske renesansne književnosti. Renesansnim je hrvatskim piscima (M. Maruliću, M. Držiću, H. Luciću, P. Hektoroviću) posvetio i nekoliko samostalnih članaka te predgovore u biblioteci Pet stoljeća hrvatske književnosti. Kao proučavatelj renesansne književnosti F. se udaljuje od starijih hrvatskih filologa i njihove pretežno pozitivističke metodologije, no prihvaća njihove znanstvene rezultate. Po stavu estetički zainteresirana subjekta i prava na vrijednosne sudove, bliži je M. Kombolu. Od njega ga odvaja sklonost historijsko-materijalističkom razumijevanju književnosti i njezine društvene uloge, ali i znatno povoljniji sud o vrijednosti stare hrvatske književnosti. Posebno su ga zanimali problemi kontinuiteta i unutrašnjega utjecaja u pojedinim lokalnim tradicijama starijega pjesništva, djelovanje narodne pjesme na umjetničku književnost i odraz povijesnoga života u književnim djelima. Teze o odnosima starije književnosti prema domaćem folkloru ili prema aktualnim društvenim prilikama kadšto je temeljio na intuiciji i na uživljavanju u životne svjetove starih pisaca, a ne na podacima i povijesnim izvorima. F. se bavio i novijom hrvatskom književnošću. Privlačili su ga dijalektalni opusi D. Domjanića, F. Galovića, I. G. Kovačića te Krležine Balade. Znatan je prilog kroatistici i njegov članak Problemi periodizacije hrvatske književnosti (Pjesnici i stoljeća). Također je objavio više specijalističkih radova posvećenih problemu hrvatske verzifikacije i njezine povijesti. Prvo je njegovo veće djelo s toga područja studija O nekim problemima našega ritma (Rad JAZU, 1958, 313), gdje je, pod metodološkim utjecajem R. Jakobsona i K. Taranovskoga, potanko i uz uporabu statističkih metoda opisao stanje hrvatskoga stiha u XIX. st. Od njegovih se kasnijih metričkih radova ističe pet studija o hrvatskom stihu u razdoblju između XVI. i XIX. st., kao i članci o Vojnovićevoj, Matoševoj i Domjanićevoj verzifikaciji. U radovima o hrvatskom stihu otvorio je uvid u stihovne repertoare pojedinih razdoblja hrvatske književnosti i istražio značajke najvažnijih hrvatskih stihova u njihovim različitim povijesnim pojavama i individualnim uporabama. Na neslaganje kadšto nailazi njegovo uvjerenje o ritmotvornoj ulozi naglaska u gotovo svim povijesnim slojevima i ograncima hrvatske verzifikacije (koje, ipak, nije osamljeno), a preslobodnom se čini i njegova uporaba klasične stopne terminologije u analizi hrvatskih stihova.

Lovrenčić, Ivan, hrvatski slikar i grafičar (Sveti Križ Začretje, 28. XII. 1917 – Zagreb, 1. I. 2003). Pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1936–40 (Lj. Babić, K. Hegedušić) na kojoj je 1972–78. bio profesor. Jedan od najizrazitijih crtača u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Spontanom i izražajnom linijom, bliskom stvaralaštvu djece, naivaca i pučkoj dekorativnoj ornamentici, radio je uglavnom mrtve prirode i interijere intimna, lirskoga značaja izrazito simboličnih poruka (Mrtva priroda s ogledalom, 1974; Seljak i smrt, 1986; Raspela pokraj puta, 1990–91). Crtao je uglavnom olovkom, tušem i ugljenom, a pojedina mjesta bojio je akvarelom ili se služio srebrnim i zlatnim aplikacijama. Autor je golema grafičkog opusa (Meseci na fašniku, 1975; Muzikaši, 1983; Dvorci Hrvatskoga zagorja, 1995) i mnogobrojnih ilustracija (M. Krleža, Balade Petrice Kerempuha, 1980). Freskama je oslikao crkvu sv. Kuzme i Damjana u Grožnjanu (1990). Bavio se scenografijom i kiparstvom, izradbom keramike i stakla; radio je nacrte za tapiserije (Život krajolika, 1979; Djelovanje franjevaca preko knjige, 1980). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1991).