Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Oblast: Ezoterija
Jezik: Srpski
Autor: Strani

odlično
samo stajalo na polici


Stylos



Alhemija je dugo smatrana primitivnim oblikom hemije, gde oni koji je praktikuju nastoje da proste metale, pretvore u zlato. Međutim, pomnije proučavanje jezika simbola koje alhemija koristi i upoređivanje sa sličnim “veštinama”, kakve se još uvek praktikuju na istoku, jasno nam otkriva da su čovek i njegov duh zapravo teško olovo koje postepenim pročišćavanjem može postati zlato Sunca i to kroz proces otkrivanja prvobitnog stanja duše.

U viziji alhemičara čovek i kosmos, međusobno su povezani, jedno je odraz drugoga a ovo delo čuva taj pravi duhovni horizont alhemije od pogrešnih simplifikacija kakve sobom nosi čisto istorijski pristup. Ta vizija predstavlja kluč alhemijske simbolike, jednog jezika koji nam jasno otkriva duhovne horizonte koje inače, uronjeni u svakodnevicu, tek naslućujemo.




Titus Burckhardt (24. listopada 1908. - 15. siječnja 1984.) bio je švicarski pisac i vodeći član perenijalističke ili tradicionalističke škole. Bio je autor brojnih djela iz metafizike, kozmologije, antropologije, ezoterizma, alkemije, sufizma, simbolizma i sakralne umjetnosti.

Život
Potomak patricijske obitelji iz Basela u Švicarskoj [1] Titus Burckhardt bio je sin kipara Carla Burckhardta (1878. – 1923.) i pranećak Jacoba Burckhardta (1818. – 1897.), povjesničara umjetnosti i stručnjaka za renesansu. Njegovo genealoško stablo također uključuje Johna Lewisa Burckhardta (1784. – 1817.), istraživača koji je otkrio nabatejski grad Petru i egipatske hramove Abu Simbel.[2] Rođen je u Firenci, u Italiji, 24. listopada 1908. Sljedeće godine njegova se obitelj nastanila u Baselu.[3] Pohađao je istu osnovnu školu kao Frithjof Schuon, s kojim je postao prijatelj za cijeli život.[4] Godine 1920. njegova je obitelj otišla iz Basela u Ligornetto u švicarskom kantonu Ticino, gdje mu je otac umro tri godine kasnije.[5]

Oko 1927. Burckhardt je započeo studij slikarstva, kiparstva i povijesti umjetnosti u Münchenu i Parizu.[6] Privučen tradicionalnim stilom života koji mu Zapad nije mogao ponuditi, iskoristio je prekid studija za posjet Maroku (1928. ili 1929.), gdje se posvetio crtanju i slikanju. Bio je očaran ovim boravkom, koji je označio početak njegove duhovne potrage. Po povratku je otkrio djela francuskog metafizičara Renéa Guénona, u kojem je `pronašao ključ svijeta koji ga je opčinio`.[7]

Početkom 1933. Burckhardt se vratio u Maroko u potrazi za duhovnim učiteljem.[8] Prešao je na islam i naučio arapski [9], što mu je omogućilo da asimilira sufijske klasike na njihovom izvornom jeziku.[10] Nakon nekih razočaranja, njegova potraga ga je odvela u Fez, gdje je upoznao šeika Alija al-Darqawija,[8] unuka i duhovnog nasljednika Muhammada al-Arabija al-Darqawija (†1823.), reformatora Šadhilitskog reda.[11] ] Bio je iniciran od šejha i primljen u Tariqa Darqawiya.[12] U pokušaju da zadovolji svoje materijalne potrebe, nabavio je stado ovaca i napasao ih na selu Srednjeg Atlasa, ali to je malo poboljšalo njegove nesigurne financije.[13] Paralelno s tim, počeo je naučiti izradu zellij pločica kod majstora iz Feza, koji ga je poticao da nauči napamet Alfiyya od Ibn Malika, didaktičku pjesmu od tisuću stihova koja iznosi sva pravila arapske gramatike; Burckhardt mu je za to ostao uvijek zahvalan.[14]

Početkom 1935. u Fezu ga je posjetio Frithjof Schuon, koji se vraćao u Europu iz zavije pokojnog šeika al-Alawija iz Mostaganema.[15] Schuon je primio inicijaciju od ovog Shadhili Sheikha 1932. godine.[16] Burckhardt je ubrzo shvatio da je njegov predodređeni vodič nitko drugi nego njegov prijatelj iz djetinjstva.[17] Burckhardtova potpuna integracija u lokalni život učinila ga je sumnjivim u očima francuskih vlasti, koje su mu naredile da napusti zemlju. Tako se u proljeće 1935. vratio u Basel.[18] To je označilo početak njegove korespondencije s Renéom Guénonom, [19] kao i njegovu povezanost sa Schuonovim tarikatom. Schuon, koji je u to vrijeme živio u Francuskoj, zadužio je Burckhardta za duhovno vodstvo svojih učenika u Baselu.[17]

Od 1936. do 1938. Burckhardt je studirao povijest umjetnosti i orijentalne jezike na Sveučilištu u Baselu.[19] 1937. označila je početak njegove suradnje s časopisom Études Traditionnelles nadahnutim Guénonom, [20] u kojem je objavljivao članke o tradicionalnoj umjetnosti (osobito hinduističkoj, kršćanskoj i muslimanskoj umjetnosti), alkemiji, tradicionalnoj kozmologiji i astrologiji, folkloru i različitim simbolima. Mnogi od ovih članaka kasnije su sakupljeni u dva toma.[a] Časopis je također objavio njegove prijevode sufijskih rasprava od Al-Ghazalija, Ibn Arabija, Abd al-Karima al-Jilija i al-Arabija al-Darqawîja.[21] Prema mišljenju pakistanskog profesora Muhammeda Suheyla Omara, Burckhardt je jedan od rijetkih autora koji je ne samo izložio, već i asimilirao Ibn Arabijevu metafiziku, [22] što je potvrdio i iranski islamolog Seyyed Hossein Nasr, [23] koji je također rekao da je Burckhardtov opus pridonio interesu Zapada za Ibn Arabija od druge polovice 20. stoljeća.[9]

Burckhardt se oženio 1939.[24] Ubrzo nakon toga imenovan je umjetničkim direktorom i direktorom izdanja švicarske njemačke izdavačke kuće Urs Graf sa sjedištem u Oltenu i Baselu, specijalizirane za reprodukciju srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa. Tamo je ostao do umirovljenja 1968. godine.[25] Njegovi radni jezici bili su njemački, francuski, arapski, latinski, engleski i talijanski.[26] On i njegova supruga nastanili su se u Bernu, na pola puta između Oltena i Lausanne, gdje je boravio Schuon.[27] Kvaliteta izdanja Ursa Grafa donijela mu je svjetsku reputaciju u svojoj domeni,[28] au listopadu 1950., u privatnoj audijenciji, Burckhardt je papi Piju XII[b] poklonio kvadrikromni faksimil u tri sveska proslavljene Knjige iz Kellsa ( Evanđelje iorum quatuor codex Cenannensis), evanđelje u keltskoj tradiciji koje datira iz 800. godine, koje je objavila njegova tvrtka.[29]

Godine 1952. Burckhardt i njegova supruga preselili su se u Lausanne [27], gdje je osnovao francusko-švicarski ogranak Urs Graf [30] i stvorio zbirku Stätten des Geistes (`Gradovi duha`) za koju je napisao i ilustrirao tri svesci: Siena, Grad Djevice, Fez, Grad islama i Chartres i rođenje katedrale. Ovim je završena zbirka koja je već uključivala sveske o planini Atos, planini Sinaj, keltskoj Irskoj, Konstantinopolu i Kyotu.[31] Godine 1951., 1958. i 1960. druge izdavačke kuće objavile su originalna izdanja Burckhardtovih Uvoda u sufijsku doktrinu, Sveta umjetnost na istoku i zapadu i Alkemija, znanost o kozmosu, znanost o duši.[32] Nakon Guénona, Coomaraswamyja i Schuona, Burckhardt je postao identificiran kao jedan od velikih glasnogovornika philosophia perennis 20. stoljeća, `te `nestvorene mudrosti` izražene u platonizmu, Vedanti, sufizmu, taoizmu i drugim autentičnim ezoterijskim i razumnim učenjima`.[33] ] Prema filozofu Williamu Stoddartu, Burckhardt — povjesničar i filozof umjetnosti, [34] ezoterist iniciran na sufijskom putu, metafizičar i umjetnik [35] — posvetio je svoj rad kao pisac izlaganju `različitih aspekata Mudrosti i Tradicije.` [36]

Nakon što je Maroko povratio svoju neovisnost 1956., Burckhardt se tamo redovito vraćao od 1960. [37] Godine 1972. UNESCO ga je, zajedno s marokanskom vladom, delegirao u Fez da preuzme odgovornost za plan obnove i rehabilitacije medine i njezine vjerske baštine, kao i njezinih rukotvorina.[38] Ostao je ondje pet godina, svjestan da je stari grad vjerojatno najbolje očuvani model islamskog urbanizma, [39] i da bi Fez, jednom obnovljen, `mogao postati referenca za kontinuitet tradicionalnog urbanog modela, sposobnog za evoluciju, ali još uvijek čuvajući njegove intrinzične kvalitete.`[40] Tijekom prve dvije godine Burkhardt je, uz crtaću ploču i kameru, samostalno napravio popis izvanrednih građevina, vjerskih i svjetovnih, izvana i iznutra, kako bi procijenio stanje njihove očuvanosti.[40] 41] Tijekom sljedeće tri godine vodio je interdisciplinarni tim koji je imao zadatak uspostaviti glavni plan za obnovu spomenika i urbanog tkiva, uključujući rukotvorine `čija je uloga stvoriti ambijent koji omogućuje da duhovne vrijednosti zasjaju.`[42] UNESCO je 1980. usvojio i objavio `Master plan urbanizma za grad Fez`.[43]

Tijekom svoje misije u Fezu, Burckhardt je uredio opće djelo o islamskoj umjetnosti, Art of Islam: Language and Meaning, na zahtjev organizatora Festivala islamskog svijeta (London, 1976.), čiji je postao jedan od voditelja snage.[44] Redovito je pozivan kao stručnjak za tradicionalnu umjetnost i urbanizam da drži predavanja, kako na Istoku tako i na Zapadu, te da bude domaćin ili sudjeluje na seminarima.[45] Islamolog Jean-Louis Michon, koji ga je dobro poznavao, ovako je opisao njegove kvalitete kao govornika:

Kao predavač imao je rijedak pedagoški dar. Zahvaljujući prirodnoj poniznosti, znao se učiniti pristupačnim prosječnom čovjeku. Ne zalazeći nikada u pojednostavljenje ili vulgarizaciju, uspio je jasno iznijeti ključne ideje: temeljne pojmove koje je razvio iz više kutova s ​​dobronamjernom promišljenošću... U jednom satu razgovora u mirnom tonu, isprekidanom šutnjom u kojoj nije bilo ničega oklijevajućeg nego je naprotiv olakšao promišljanje i asimilaciju, postavio bi nekoliko glavnih tema, od kojih je svaka bila ilustrirana posebno upečatljivim primjerima.[46]

Za prof. Seyyeda Hosseina Nasra, Burckhardt je prvi zapadnjak `koji je ozbiljno razložio unutarnje značenje islamske umjetnosti`[47] i, prema Nasru, velikim dijelom zahvaljujući njegovom utjecaju europska i američka sveučilišta počela su nuditi tečajeve o Islamska umjetnost i arhitektura.[48] Njegovi kapaciteti u ovoj oblasti potaknuli su Saudijsku Arabiju da ga ovlasti kao savjetnika u razvoju planova za sveučilišni kampus u Meki. Tako je 1978. i 1979., zajedno s dobitnikom Egipatske nagrade za ispravan život, Hassanom Fathyjem i Jean-Louisom Michonom, nadgledao ured američkih arhitekata zaduženih za te planove, kako bi se principi i duh tradicionalne muslimanske arhitekture poštovani.[49]

Burckhardtova empatija za indijansku duhovnost odvela ga je na američki zapad 1979. da posjeti vrač Thomas Yellowtail; susreli su se u Parizu 1953. i ponovno u Lausannei 1954. te su održali duboko prijateljstvo.[50] Njegovo zanimanje za Indijance očitovalo se u dva objavljena djela: njemačkoj verziji Black Elk Speaks (1955.) i, jedanaest godina kasnije, Der wilde Westen (`Divlji zapad`), ilustriranoj kompilaciji citata poznatih indijanskih poglavica i doseljenici i kauboji iz 19. stoljeća.[51]

Godine 1981., unatoč iscrpljujućoj neuropatiji, Burckhardt je otišao na osljednji put u Fez kao počasni gost na inauguraciji međunarodne kampanje za očuvanje medine od strane glavnog direktora UNESCO-a.[52]

Preminuo je u Lausanni 15. siječnja 1984. godine.