Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

DIVLJIM KURDISTANOM - Karl Maj

Izdavac - Kosmos
Godina - 1962.
Povez - Tvrdi
Broj strana - 416
NOĆNA SVEČANOST VRATILI smo se s posjeta poglavici Kurda plemena Badinan. Kad smo stigli na posljednju uzvisinu, odakle nam se pružio pogled u dolinu obožavalaca đavola, opazismo u blizini kuće, čiji je vlasnik bio Ali-bej, golemu hrpu drva koju je nekoliko Jesida i dalje povećavalo. Kraj nje je stajao Pir Kamek pa od od vremena do vremena bacio u nju komadić zemljane smole. — To je žrtvena lomača — dobaci Ali-bej. — Što se žrtvuje? — upitah. — Ne znam. — Možda kakva životinja? — Samo pogani spaljuju životinje. — Onda možda kakvi plodovi? — Jesidi ne spaljuju ni životinje ni plodove. Pir mi nije rekao što će spaliti, ali on je svetac pa što god čini, čini pravo. Još su sa suprotnih visova odjekivale salve hodočasnika koji su pristizali i još im je odgovarano iz doline. Kad smo stigli dolje, opazih da u dolini jedva može tko da stane. Predali smo svoje konje i otišli prema nadgrobnom spomeniku. Na putu koji je vodio onamo nalazio se vodoskok obrubljen kamenim pločama. Na jednoj ploči sjedio je mir-šeik-kan i razgovarao s nekoliko hodočasnika koji su pred njim stajali s mnogo poštovanja i u doličnoj udaljenosti. — Ovaj je zdenac posvećen, pa na tom kamenju smiju sjediti samo mir i svećenici. Ne ljuti se dakle, budeš li morao stajati! — reče mi Ali. — Ne brini se! — odgovorih. — Poštovat ću vaše običaje. Kad smo se približili, dade mir ljudima oko sebe znak i oni se ukloniše tako da smo mogli k njemu. Zatim ustane, pođe nam nekoliko koraka u susret i pruži nam ruku. — Dobro došli na povratku! Sjedite meni zdesna i slijeva! Domahnuo je beju da sjedne slijeva, tako da je meni preostala desna strana. Sjeo sam na posvećeno kamenje a da ni na jednom od prisutnih nisam opazio ni najmanje negodovanje. Taj znak velikodušnosti i trpeljivosti me veoma obradova. — Jesi li govorio s poglavicom Badinana? — upita mir. — Jesam — odgovori bej. — Sve je u najboljem redu. Jesi li obavijestio hodočasnike? — Nisam. — Onda bi bilo vrijeme da se ljudi sakupe. Izdaj za to zapovijed. — Još ne! Ja sam duhovni vođa Jesida. Sve je ostalo tvoja stvar. Neću ti uskratiti slavu da si zaštitio vjernike i pobijedio neprijatelje. I to je bila skromnost kakva se drugdje ne nalazi baš uvijek. Ali-bej ustane i ode. Dok sam razgovarao s kanom opazih neki nemir među hodočasnicima koji se od minute do minute povećavao. Žene i djeca su ostali na svojim mjestima, ali muškarci se svrstaše duž potoka, a vođe pojedinih plemena, ogranaka i sela okružiše Ali-beja koji ih je upoznao s namjerama mosulskog mutesarifa. Pri tomu je vladao takav mir i takav red


kao na paradi kakve evropske vojne jedinice, posve različito od običajnog bučnog komešanja koje redovito viđaš i čuješ kod istočnjačkih ratnika. Zatim se skup mirno raziđe i vođe preniješe svojim bejovima saopćenja i njegove zapovijedi. Ali-bej se vrati k nama. — Što si zapovjedio? — upita mir. Bej ispruži ruku i pokaza na četu od dvadesetak ljudi koji su se uspinjali puteljkom niz koji smo mi malo prije sišli. — Pogledaj, to su ratnici iz Airana, Hadži Džoa i Sura Kana koji vrlo dobro poznaju taj kraj. Oni odlaze ususret Turcima pa će nas pravodobno obavijestiti o njihovom dolasku. Postavio sam straže i prema Badraju tako da je posve nemoguće da nas itko iznenadi. Do noći ima još tri sata, a to je dovoljno da se sva pokretna imovina prenese u dolinu Idis. Muškarci će krenuti odmah a Selek će im pokazati put. — Hoće li se vratiti do početka svetoga obreda? — Hoće, sigurno. — Onda neka idu! Malo kasnije prođe ispred nas dugačka povorka ljudi koji su sa sobom vodili stoku ili nosili različitu prtljagu, pa jedan za drugim iščezoše iza grobnog spomenika. Zatim se opet pojaviše na nekoj stazi među hridinama, tako da smo s mjesta na `kojemu smo sjedili mogli pratiti njihov put, sve dok se nije izgubio u visokoj gustoj šumi. Zatim sam s Ali-bejom morao poći na večeru. Malo kasnije priđe nam baši-bozuk. — Efendijo, moram ti nešto reći. — Što? — Prijeti nam velika opasnost. — Ah! Kako to? — Ne znam, ali ti đavolji ljudi me već pola sata promatraju upravo strasnim očima. Oini se kao da me žele ubiti! Budući da je buluk-emini bio u uniformi, mogao sam lako shvatiti vladanje Jesida koji su očekivali napadaj Turaka. Ipak sam bio uvjeren da mu se neće ništa dogoditi? — To je zlo! — rekoh mu. — Ako te ubiju, tko će onda brinuti za tvoga magarca? — Efendijo, ti obožavaoci đavola zaklat će i magarca. Nisi li vidio da su već zaklali većinu bikova i ovaca? — Tvoj je magarac siguran, a ti isto tako. Vi pripadate jedan drugome pa vas neće silom rastaviti. — Jamčiš li mi za to? — Jamčim. — To je dobro. Kad si maločas bio odsutan, ja sam se pobojao. Hoćeš li otići odavde? — Ostat ću, a tebi zapovijedam da stalno budeš ovdje u kući i da se ne miješaš među Jeside, jer te inače neću moći da zaštitim.


Ifra ode, upola utješen, taj junak koga mi je mutesarif dao kao zašitinnika. Ipak sam i s druge strane dobio opomenu. Potražio me je Halef. — Sidi, znaš li da će biti rata? — Rata? A između koga? — Između Osmanlija i đavolovih poklonika. — Sigurno si čuo o čemu smo jutros govorili u Badriju? — Nisam čuo ništa, jer ste razgovarali turski, a ti ljudi tako izgovaraju turske riječi da ih teško mogu
K.D.S. 3, 1