pregleda

Prevaspitavanje čovečanstva: Globalizam i obrazovanje


Cena:
500 din
Želi ovaj predmet: 6
Stanje: Nekorišćen
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Plaćanje pre slanja (Tekući račun)
Lično
Grad: Sombor,
Sombor
Prodavac

milanpucar (7945)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

Pozitivne: 17513

Negativne: 0

Svi predmeti prodavca

kontaktiraj prodavca

Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2014
Autor: Domaći
Oblast: Pravoslavlje
Jezik: Srpski

Prevaspitavanje čovečanstva: Globalizam i obrazovanje za „Novo doba“
Autor: Radomir Šutić
Strana: 263 ►
Oblast: Pravoslavlje ▹ Савремени изазови

Proces stvaranja jedinstvenog svjetskog sistema u svim oblastima ljudskog života toliko je, tokom druge polovine 20. vijeka, uznapredovao da je poznati ruski sociolog Aleksandar Zinovjev odavno, s punim pravom govorio o stvaranju „globalnog čovjekomravinjaka.” Globalizacija se dotakla svega, svih oblasti privatnog i javnog života ljudskog društva, pa i obrazovanja, odnosno školovanja. Nova Svetigorina knjiga Prevaspitavanje čovječanstva, koja se može kupiti na svim trafikama širom Crne Gore, ima za cilj da pokaže kako se taj globalni proces sprovodi u obrazovnom sistemu, i kakve su njegove duhovne osnove.
GLOBALISTIČKO OBRAZOVANjE
Kakva je uloga obrazovanja u procesima globalizacije? Kakve su mogućnosti škole da u uslovima globalizacije obrazuje za demokratiju (poredak, znanja, vrijednosti)? Istraživači i teoretičari okupljeni oko vodećih svjetskih organizacija (UNESKO, UNICEF, EU) u središte obrazovanja za XXI vijek stavljaju globalističke ideje. Primjera radi, studija Obrazovanje –skrivena riznica (1996) pisana je u globalističkom duhu, a svijet se već imenuje kao „globalno selo”.
Međutim, deskriptivna tvrdnja da je duh našeg vremena globalizacija, ništa još ne kazuje, pogotovu kada je riječ o obrazovanju. U savremenom društvu ključno pitanje je kako modernizovati one države koje se nalaze u perifernom položaju. Cilj nerazvijenih društava je da izađu iz periferne pozicije, a to mogu da učine samo jačanjem svojih obrazovnih resursa. Njihov prevashodni zadatak je da podižu obrazovni nivo (kvalifikacije) svog stanovništva, ili modernim jezikom rečeno one treba da afirmišu sopstveni „ljudski kapital”.
Da bi ostvarile ovaj cilj male države u globalizovanom svijetu treba da ulažu sve veća sredstva u obrazovanje stručnih i profesionalno kompetentnih kadrova. Međutim, neka iskustva (zemlje bivšeg socijalizma) pokazuju da se mladi kadrovi sele, raznim kanalima, u razvijene države globalizma. Taj „odliv kadrova” je ozbiljna posljedica globalizacijske prakse. Nerazvijene države ulažu velika sredstva u obrazovanje a plodove „ljudskog kapitala” ubiraju već razvijene države. Veliko je pitanje kako se može ublažiti ako već ne može spriječiti moderna eksploatacija profesionalne inteligencije.
Postmodernističke teorije, kao jedan misaoni izraz globalizacijskih procesa, smatraju da je naše vrijeme u znaku porasta uloge znanja, ali umjesto tradicionalnog znanja koje oni imenuju kao meta naraciju, doba u kome mi živimo traži nove forme znanja o tzv. malim pričama, razlikama, pluralitet govornih igara.
U tom pogledu treba istaći teoriju Žan Mari Liotara (Postmoderno stanje, B i J, 1988) po ko joj promjene u oblasti znanja istovremeno su promjene u društvu. A novo društvo je društvo kompjutera, informacija, naučnog znanja (bez meta naracije, već malih znanja).
Danas veoma uticajna teorija postmodernizma, odbacuje tzv. velike priče, usredsređuje se na razlike i male priče, a to nije spojivo sa idejama globalizacije. Teorije o „globalnom selu“ direktno su suprotne teorijama koje odbacuju svako „totalizujuće znanje” (Liotar). Ova činjenica se ne razmatra sa odgovarajućom istraživačkom pažnjom u projektima budućeg ili postmodernog obrazovanja.
Kada je riječ o obrazovanju za „globalističku demokratiju”, treba reći da se tu pojavljuju nepremostive teškoće za nastavni program. Ustanovili smo da su razlike između teorije demokratije i praktičnih iskustava zabrinjavajuće. Najdrastičniji poremećaj u ovom odnosu ogleda se u posezanju za ratnim nasiljem da bi se ostvarili demokratski ciljevi. Škole u neglobalizovanim djelovima svijeta preuzimaju modele demokratije iz vodećih država razvijenog svijeta, a vidjeli smo kakve sve napetosti između teorije i praktičnog iskustva postoje u najrazvijenijim demokratskim državama. Demokratija evro-američkih društava se izvozi u države koje treba da uđu u globalni poredak posredstvom obrazovanja. Samo, pitanje je šta treba da se predaje kao znanje – teorijska dostignuća ili praktična ostvarenja demokratije.
Prema ciljevima može se razlikovati nekoliko vaspitno–obrazovnih orijentacija demokratije: vaspitanje i obrazovanje za državni poredak, za nacionalne interese, za ugledanje na strana iskustva, za usvajanje demokratskih vještina itd. Procesi globalizacije sve više nameću internacionalni sadržaj demokratije, a to je slobodno tržište i ljudska prava.
U takvoj obrazovnoj strategiji, ideja građanina zauzima ključno mjesto. Slabi se korpus identitetskih vrijednosti, a ističu u prvi plan kompeticija, egoizam, lokalizam (Avramović, 2002). Uostalom, o globalizacijskim procesima postoje oprečna mišljenja i teorije. Demokratija je po prirodi stvari pravni i društveni prostor za ispoljavanje razlika. Kako sve te ogromne razlike uključiti u nacionalne programe za demokratiju, a da se sačuva programska koherentnost i jasnoća?
Osnovni problem globalne demokratije u školi ogleda se u odsustvu kritičke samorefleksije. Koncept se propisuje a ne diskutuje, više je model a manje iskustvo, preteže univerzalizam a odsustvuje nacionalni individualizam. Ukoliko je ključna ideja vaspitanja i obrazovanja za demokratiju tolerancija i ukršteni javni uticaji, onda globalizam neće ostvariti samoproklamovani cilj. Obrazovanje za demokratiju nije prosta aplikacija programa demokratije jer bi tada bila na djelu indoktrinacija.
Drugi problem globalizovanog obrazovanja tiče se profesionalnog znanja koje se predaje đacima. To znanje se specijalizuje ali ne na globalnom nivou. Ukoliko se razlike u privrednoj razvijenosti, tehnološkoj opremljenosti i političkoj moći prodube između bogatih i siromašnih zemalja i djelova svijeta, nema sumnje da će i obrazovanje slijediti podjele o kojima je riječ. Na tom nivou mogu se očekivati, po riječima Zinovjeva, dva sektora. U prvom će se obrazovati budući gospodari, upravljači, vođe i učitelji novog društva, a u drugom, obuka radne snage za ustanove i radne organizacije. „Ovdje se ljudima ne pruža znanje već radna vještina.
Faktički, ovdje se priprema ogromna masa ljudi koji umiju da rade, ali koji su neobrazovani, ideološki obrađeni i manipulisani” (Zinovjev, 2002). Ubrzani razvoj nauke i tehnike sužava broj stručnjaka koji mogu da prate inovacije, a proširuje broj pripadnika „zastarjelih” profesija. Očigledno je da su države–mo tori globalizacije favoriti, a nerazvijeni djelovi svijeta autsajderi.
Ovakvim pogledima na ulogu profesionalnih znanja doprinijelo je i ubrzano širenje nauke i novih elektronskih tehnologija. Nove tehnologije su, po mišljenju Liotara (1995), odbacile tvrdnju po kojoj usvajanje znanja ograničavaju mogućnosti svijesti. Javlja se kompjutersko znanje i kompjuterski jezik koji omogućava i novu komunikaciju. Iz takvih okolnosti slijedi promjena u oblasti predavanja znanja, odnosno usmjeravanja prema kompetencijama a ne idealima.
Novo znanje nije namijenjeno obrazovanju elite već snabdijevanje sistema igračima sposobnim da primjereno osiguraju ulogu pragmatičnih radnih mjesta koja su potrebna institucijama. U tom smislu, obrazovne ustanove postmodernog društva biće sve funkcionalnije sa sve manje osmišljavanja i suštine.
U ovakvim društvenim i političkim uslovima škole će sve više isticati razliku između manifestne i latentne funkcije (Lobro, 1979). U prvoj ćemo vidjeti školu koja se prilagođava „svjetskom društvu”. Globalističko usisavanje malih i neglobalizovanih obrazovnih sistema ogleda se u svim elementima predavanja znanja. Najprije se izvodi ubrzana kompjuterizacija škola i fakulteta čime se umrežavaju u svijet informacija. To se imenuje kao razvoj informatičkog obrazovanja. Na drugom mjestu je izjednačavanje stranog (engleskog jezika) sa maternjim.
Ovakvo spuštanje engleskog jezika na nivo nacionalnog moraće da ostavi određene identitetske posljedice u razvoju ličnosti. Jezik nije samo struktura već i kulturna semantika.
Treće obilježje globalizacije obrazovanja obuhvata školska znanja ili kurikulum. Narodi, kandidati za globalizaciju funkcionalizuju svoje nastavne programe, odnosno prilagođavaju ih svjetskim pragmatskim potrebama. Oni se obučavaju za konkretne poslove, stiču radne vještine (Zinovjev).
Uz ova tri ključna obilježja globalizacije obrazovanja, idu i prateće aktivnosti, kao što su seminari za sve učesnike obrazovanja, preuzimanje iskustava razvijenih država, uključivanje eksperata u obrazovne instituci je, davanje donacija itd. Međutim, latentna funkcija pokazuje da se škola opire nametnutim konceptima „svjetskog društva”. Ona ne može da istisne identitetski sadržaj i sve druge oblike istorijske svijesti. Znanja nataložena u nacionalnom trajanju ne mogu da se zaobiđu u koncipiranju bilo kako shvaćenog modernog kurikuluma.
(Redakcija Svetigore)
PROIZVODNjA POSTMODERNOG DJETETA
Cilj neoliberalizma nije samo razaranje starih vidova zajedništva (porodice, sindikata, partija i, u najširem smislu, kulture), nego i uništavanje individualnosti, tj. samosvojne ličnosti izgrađene tokom moderne epohe. Serijska proizvodnja nove, „postmodernističke”, nekritičke i „psihotične” jedinke, krajnji je ishod zastrašujuće djelotvornog poduhvata čiji su glavni nosioci televizija i škola koja je tokom tridesetih godina tzv. „demokratskih” reformi stalno slabila kritičku moć pojedinaca.
Dejstvo televizije počinje veoma rano. U predškolskom uzrastu djeca su najčešće već uveliko nakljukana slikama sa malog ekrana. Ne rijetko su se našla pred televizorom i prije nego što su progovorila – što je nova antropološka činjenica. U SAD dijete konzumira „pokretne slike” i po pet sati dnevno.
Porodično okruženje preplavljeno je onim što neprekidno dolazi sa uvijek uključenog malog ekrana, i što u velikoj mjeri utiče na formiranje buduće jedinke.
Današnji kritički osvrti i analize odnosili su se uglavnom na sadržinu televizijskih slika; na primjer, na nasilje koje je u njima prisutno. Međutim, nije primijećeno da i sam medijum može biti opasan po sebi, šta god da emituje. Uostalom jednako krvave bile su i stare dječije bajke kakve su bake svojevremeno pričale unucima, gdje su glavni likovi bili vještice i ljudožderi okomljeni na djecu.
Ipak, nije zanemarljiva razlika između izmišljenog, imaginarnog svijeta čudovišta iz bajki, jer ga dijete nužno doživljava kao različit (svijet fikcije) i, s druge strane, sasvim realističkog svijeta televizijskih serija punih nasilja, silovanja i ubistava, koji se stapa sa stvarnošću. Nesumnjivo je da televizija, zahvaljujući sveprisutnoj i napadnoj reklami, predstavlja rani vid dresure za potrošačko društvo.
Međutim, nije samo riječ o sadržini slika nego i o obliku u kojem se one primaju, o televizijskom medijumu kao takvom. Prije svega, on je potpuno potisnuo porodicu kao okruženje u kojem dolazi do prenosa i razmjene kulturnih tekovina između generacija.
Izraz „djeca televizije” – uzet doslovno — ukazuje na činjenicu da je televizija preotela vaspitnu ulogu roditelja. A to oduzeto vrijeme, prove deno pred ekranom na uštrb međusobne komunikacije ima veoma konkretne posljedice – uključujući čak i razaranje simboličkog i duševnog svijeta kod djeteta.
„Djeca televizije” ne prihvataju autoritet
Simbolički svijet podrazumijeva osnovnu sliku ljudskog roda da za razliku od životinjskih vrsta, vlada jezičkom sposobnošću: čovjek u obraćanju srodnicima sebe određuje kao govornog subjekta, tako što koristi elemente znakovnog sistema koji nešto ili nekoga predstavljaju. Da bi se dosegla simbolička funkcija, dovoljno je da pripadnik vrste usvoji sistem gdje se „ja” (prisutno) obraća nekom „ti” (takođe prisutnom), a povodom „onoga” (odsutnog, tj. Povodom bilo koga ili bilo čega predstavljenog). Te osnovne simboličke odrednice omogućavaju neka ključna razlikovanja: sebe od drugoga, ovdje od tamo, prije od poslije, prisustvo od odsustva.
Ovaj sistem, koji obezbjeđuje ne samo ovladavanje simboličkom funkcijom nego i sticanje psihičkog integriteta, prvenstveno se prenosi jezikom: kroz razgovor roditelja sa djetetom.
Govoriti znači prenositi priče, vjerovanja, vlastita imena, porijeklo, obrede, obaveze, znanja, društvene veze i odnose… ali prije svega, samu riječ. To znači prosljeđivati, sa jednog naraštaja na drugi, jezičku sposobnost – tako da onaj kome se obraćamo može identifikovati sebe (ja) u vremenu (sada) i prostoru (ovdje), te na osnovu toga označiti u svom govoru ostatak svijeta. Živo usmeno obraćanje jedne jedinke drugoj podrazumijeva dvije ravni.
Naime, govor koji se odvija preko zvukova ili pokreta prenosi mentalne slike – kada mi drugi govori, ja vidim šta želi da mi kaže. Televizija ugrožava upravo taj vid međugeneracijskog saobraćaja, prenosa izgovorene riječi.
Onda kada simboličke oznake za vrijeme, prostor i lica nijesu čvrsto određene, slike iz spoljašnjeg svijeta postaju neka vrsta neposrednog ili posrednog produžetka unutrašnjih slika i fantazija čovjekove psihe, čije značenje ostaje skriveno u njemu samom. Dakle, umjesto da se razvrstaju i povežu u okviru kumulativnog procesa kojim subjekt ovladava i upravlja, slike mogu zagospodariti onim ko ih prima dovodeći ga u stanje potčinjenosti i zavisnosti.
U tom slučaju televizija dodatno slabi sposobnost jedinke pri usvajanju simboličkih odrednica za vrijeme, prostor i lica: ona zamagljuje percepciju, pospješujući stapanje fantazija sa stvarnošću i doprinoseći zbrci na ravni simboličke funkcije. Tada su dovedene u opasnost čovjekove izražajne i govorne mogućnosti.
Prema tome, televizija nikako ne može, kao što neki naivno misle, nadoknaditi nedostatke u usvajanju simboličke funkcije; ona ih, naprotiv samo uvećava otežavajući proces ovladavanja jezičkim simbolima. Ovo važi ne samo za televiziju, nego za sve vrste senzorskih pomagala sa prenosom impulsa na daljinu, tj. za sve što
povezu je i stapa jedno “ovdje” sa jednim “tamo”: video igre, mobilne te lefone. internet…
Svima njima svojstvena je mogućnost da udesetostruče sposobnost jednih i isto toliko uvećaju konfuziju drugih. Naime, dok neke jedinke postaju gotovo slobodne od svih prostornih i vremenskih ograničenja, ostale više nisu kadre da se snalaze u bilo kakvom pro storu i vremenu.
Ista ta „djeca televizije” jednog dana kreću u školu. Razumljivo je onda zašto mnogi profesori sa gorčinom tvrde da pred sobom „nemaju više đake”, da ta djeca „više ne slušaju”.
Ona, vjerovatno, više i ne govore. Ne zato što su postala nijema – naprotiv: ali, susreću se sa ogromnim teškoćama kada treba da se uključe u bilo koju vrstu rasprave, gdje učesnici naizmjenično uzimaju ulogu onoga ko govori i onoga ko sluša.
U školi takva situacija podrazumijeva da jedan učesnik (profesor) daje iskaze zasnovane na razumu (tj. prenosi višestruka znanja nagomilana tokom mnogih generacija i stalno reaktuelizovana), dok drugi učesnik (učenik) po potrebi o njima raspravlja.
Nesumnjivo je da velika većina profesora nastoji, ne štedeći truda i često idući preko svojih snaga, da mladima vrati njihov status đaka, a sebi ulogu nastavnika. Ali, u tome i jeste novonastala promjena: pošto su djeca onemogućena da postanu učenici, i profesori se suočavaju sa sve većim preprekama u vršenju svoga posla.
Tokom 30 godina navodnih „demokratskih” reformi, nadležni političari i pedagoški stručnjaci stalno su im ponavljali kako je njihovo nastojanje da poučavaju – zastarjela i prevaziđena stvar. U ime demokratizacije školstva praktično je priznata i potvrđena činjenica da više nema učenika. Zašto bi onda još postojali profesori?

Detaljni podaci o knjizi
Naslov: Prevaspitavanje čovečanstva: Globalizam i obrazovanje za „Novo doba“
Izdavač: Светигора
Strana: 263
Povez: tvrdi
Pismo: ćirilica
Format: 14.5×21xx cm
Godina izdanja: 2014

N.S.O.


Predmet: 40970343