pregleda

MONAH KALIST- Milivoje M. Jovanović


Cena:
400 din (Predmet je prodat)
Stanje: Nekorišćen
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Sombor,
Sombor
Prodavac

milanpucar (16961)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 40761

Moj Dućan Moj Dućan

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1998
Autor: Domaći
Oblast: Pravoslavlje
Jezik: Srpski

MONAH KALIST- Milivoje M. Jovanović

Povez: mek
Format: 12x20 cm

Banja Luka 1998
Br.strana: 157
Monah Kalist je biografska priča srpskog monaha, duhovnog čeda Vladike Nikolaja Velimirovića. Bio je veliki obnovitelj crkava i manastira, proveo decenije živeći u divljini, gde ga čak ni zmije otrovnice nisu ujedale. Hranio je medvede i isceljivao ljude, a upokojio se 1991.g. u 95. godini života, u manastiru Žiča. Mnoštvu čitalaca, ova kniga je dala odgovore na mnoga pitanja i učvrstila ih u pravoslavnoj veri.

Sadržaj

Dio I Mladost, 5
Dio II Monaštvo, 72
Dio III Dobar rat ratovah, trku svrših, veru održah, 185

DIO I
MLADOST

Kao dete želeo sam da imam konja vranca, čistokrvnog arabera, duge grive, sa belom zvezdom na čelu. Maštao sam kako ga lepog i razigranog jašem selom i džambasim, ili ga upregnutog u čeze teram po vašarima, sve pred očima ljudi koji mi zavide. U snovima sam viđao njegove kratke živahne uši, snažan vrat, bujnu grivu, milovao njegovo toplo telo prekriveno crnom dlakom koja se presijavala, čuo rzanje i vrisak, i video sebe ponosnog na njemu, u sedlu okovanom sjajnim ukrasima. Molio sam Boga da mojim roditeljima, braći i sestrama da zdravlje, a meni dobrog konja.

Moji roditelji su bili na velikim mukama, jer sam tukao seosku decu i svađao se sa braćom i sestrama. Jednom sam, u ljutini i besu, udario neku devojčicu koja od toga umalo nije umrla. Neoprezno sam se zavlačio među konje i bikove i činio mnoge opasne nestašluke.

U tom vremenu postili smo sve postove. Roditelji su bili pobožni, osobito majka. Svake nedelje smo išli u crkvu. Noseći najmlađe dete u naručju, majka je tada ljubila vrata crkve, zatim ikone. Mi, starija deca, činili smo isto što i ona. Sveštenika sam poštovao i plašio sam ga se kao Boga. Jednom sam smogao snage i drhteći upitao ga: `Oče, je l` da nećeš ti da usmrtiš moju majku? Je l` da ona neće da umre?`.

Po završetku osnovne škole, u našem selu Kaoniku, roditelji su odlučili da nastavim učenje u gimnaziji. Nadali su se da ću tako postati obrazovaniji i svesniji i da ću se urazumiti i smiriti među meni nepoznatim i tuđim ljudima. Pristao sam jer ionako mi je bila potajna želja da se školovanjem uzdignem iznad drugih i da budem bolji od mojih seljana.

Kad sam došao u Kruševac u gimnaziju, želeo sam da postanem viđen i uvažen čovek, kao što je sveštenik, ili učitelj, ili viši državni činovnik. Sveštenik mi se najviše dopadao zato što u crkvi, pred narodom, peva i drži propovedi, i što ga ljudi pozdravljaju, klanjaju mu se i ljube u ruku.

Stanovao sam kod nekog kafedžije u maloj sobi uz štalu. Tu su ljudi svraćali na sat-dva, da se odmore, isprezali su konje, a amove ostavljali u moju sobu. Dok su se kiridžije, gospoda i bogati seljaci gostili pečenjem i rakijom u kafani, u mojoj sobi je mirisalo na mokru kožu, konjski znoj, prašinu; uvek je neko galamio, ili pevao, lupao, ulazio, izlazio.

Tvrdo sam bio odlučio i zarekao se da završim školu. Ali mi nije bilo lako, jer sam pored učenja morao još da vučem vodu kafedžiji, da hranim njegove svinje i živinu, da cepam drva kuvarici. Sve je to bilo predviđeno dogovorom između oca i kafedžije i uračunato kao nadoknada za moj boravak u toj sobi. Slobodno vreme tako reći nisam ni imao. Sumnjao sam, opravdano, u svoga oca, da se namerno tako sporazumeo sa kafedžijom, nadajući se i verujući da će učenje i težak rad da me urazume, poprave i smire.

Otac mi je davao nešto para, za džeparac, a jednom u petnaest dana donosio je piliće, jaja, sir, pekmez, sarme. Govorio mi je: `Uči, ako želiš da živiš dobro. Ako nećeš, kod mene te čeka posao: kopaćeš ili ćeš raditi kao vodeničar, i bićeš beo, prašnjav i umoran. Biraj!`

Učio sam uglavnom uveče, pri slabom svetlu žiže; preko dana nisam mogao da stignem od škole i posla. Uz to, ometali su me nepoznati ljudi, meni tuđi. Zazirao sam od njihovih sumnjičavih pogleda bez ljubavi. Osećao sam radost samo kada bih, za vreme raspusta, odlazio kući u selo. Tamo mi je sve bilo poznato i drago, pa sam postajao slobodan i srećan.

Hranu mi je spremala kafanska kuvarica; bila je jedra, mlada i veoma lepa žena; jedino sam nju u Kruševcu voleo. Posebno su mi ostale u sećanju njene bele i bujne grudi i oči crne i krupne. Obilazio sam oko nje, samo da joj budem u blizini, i gledao je izdaleka dok je radila. Noću sam je sanjao. Želeo sam do joj se što više približim i da se sprijateljimo. Rado sam je slušao kad je govorila i sa oduševljenjem sam radio sve što mi je naređivala. Ali sam doživeo nešto, veoma ružno, što dugo nisam mogao da zaboravim.

Jednom sam je, neočekivano, zatekao na skrovitom mestu sa gazdinim sinom, koji je bio stariji od mene. LJubili su se. Videla me je i odmah krenula ka meni. Oči su joj sevnule od besa i ljutine. Uplašio sam se i potrčao brzo u svoju sobu, moleći Boga da me izbavi iz nevolje. Ali pomoći nije bilo. Utrčala je za mnom i za sobom zatvorila vrata.

Obrazi su joj bili zajapureni, usne još crvene od poljubaca, kosa razbarušena, a dojke se njihale ispod tanke bluze, na brzinu zakopčane. Mirisala je na ljubav, bila je još opijena milovanjem. Prekinuta u zanosu ljubavi, i u strahu da ću drugima ispričati o njenom grehu devojačkom, približavala mi se sikćući kao zmija. Stajao sam preplašen u ćošku sobe. i gledao je, takvu, strepeći šta će se dogoditi. Zgrabila me za kosu i oborila na zemlju. Bila je jača od mene dečačića. Tukla me dugo, vrišteći: `Iskopaću ti te modre i drske oči! Nećeš ti više gledati ono što nije za gledanje! Otrovaću te. đubre malo! Crkavaćeš lagano, a od tvog smrada zgroziće se grad Kruševac!` Pritiskala mi je kolenima grudi i trbuh i šamarala me besomučno. Zapamtio sam njen bes i mržnju, i oči kojima me je probadala kao noževima. Ostao sam na podu dugo, izmrcvaren i skoro u nesvesti.

To mi se desilo na samom kraju drugog razreda gimnazije. Preplašila me strašno. Bio sam siguran da će me otrovati hranom ili na neki drugi način ubiti kad joj se ukaže prilika. Sa tim uverenjem ostao sam u gradu samo još nekoliko dana, do svršetka školske godine, zatim sam pokupio svoje stvari i knjige i pobegao u selo.

Ocu i majci sam rekao da sam uvideo da nisam sposoban za školovanje, da ne volim grad i da više neću, ni jedan dan, da živim u Kruševcu.

Seljaci su mi se podsmevali i prepričavali kako nisam sposoban
za učenje iz knjiga, nego da sam rođenjem predodređen da budem vodeničar, svinjar ili konjušar. Podsmehe sam dugo trpeo ćuteći, i razmišljao šta dalje da radim. Na kraju sam doneo odluku: u selu nipošto neću zauvek da ostanem!
....


DIO II
MONAŠTVO

Obavljali smo u manastiru mnoge poslove. Bila mi je potrebna fizička snaga, pa sam jeo jaku hranu; telo mi je bilo snažno, skoro je nadvladavalo duh. Terani raznim potrebama, ljudi su stalno dolazili k nama, ili smo mi k njima odlazili. Odgovarao sam na mnoga pitanja; izgovarao sam podosta nepotrebnih, suvišnih reči. Jedino sam noću ostajao sam; ali tada zbog umora nisam bio sposoban za veći duhovni napor. Rasejan sam bio i uznemiren, probudile su se raznovrsne želje u meni; tako nisam mogao da se predano i s pažnjom molim, onako kako sam želeo.

Mnogi monasi došli su u manastir, da bi se načinom života i stalnom molitvom približili Bogu. To su želeli, ali su bili opušteni, nedisciplinovani; zato se njihove duše nisu bogatile, i to mi je smetalo. Voleo sam uporne, vredne, razumne ljude, koji mogu u svakoj prilici da se bogate duhovno. U ratu sam navikao na borbu, red i tačnost: hteo sam da tako bude i u manastiru. Zato je ponekad dolazilo do neslaganja između braće i mene, a to nisam voleo jer nisam želeo da se ističem, da se razlikujem od drugih.

Nisam hteo da živim polovično, od danas do sutra, da se ponašam kao svetski čovek, i da se od drugih kao monah razlikujem samo po odeći. U srcu sam, kao iskušenik, osetio toplinu i ljubav prema Bogu i ljudima. Taj osećaj probudio je u meni težnju, želju, da u bespoštednoj borbi prodrem u dubinu svoga bića i saznam istinu o životu, i put i svrhu svoga življenja na zemlji.
Znao sam da su neki naši preci videli Gospoda i njegove svetitelje, i druge bestelesne sile. Nisam hteo, nisam mogao, da budem jedan od onih koji samo prepričavaju tuđu slavu i doživljaje; hteo sam u te priče lično da se uverim.

Posle dugog učenja i razmišnjanja, uvideo sam da ću jedino u samoći, u pustinji, moći potpuno da izvršim sve ono što se od mene kao monaha tražilo. Nadao sam se, i verovao sam u to, da ću, u beskrajnom iskustvu i u čestim dodirima sa duhovnim vanvremenim čistim silama i najdubljim tajnama, steći sigurnost i tako, ispunjen nezemaljskom ljubavlju, živeti životom dostojnim čoveka.
Odmah nakon monašenja, otišao sam do vladike Nikolaja i rekao mu:

`Preosvećeni, odobri mi, i daj mi blagosvlov, da odem u planinu. Hoću da se usamljen, u tišini, pohrvem sa svojim telom, da saberem misli i da pokušam da se očistim i smirim. Ti znaš da sam gladovao, zebao, spavao pod vedrim nebom, i da sam preživeo mnoge nevolje i u ratu i ovde u manastiru. Verujem da ću izdržati životu samoći.`

`Znam za tvoju želju, Kaliste. Verujem da će ti koristiti samoća; imaš moj blagoslov. Idi... Ali, znaj da te puštam samo na godinu dana.`

Pre polaska, u Ohridu, kupio sam mengele teške dva kila, rende za
glačanje drveta, sekiru, testeru, burgiju, lak za drvo, čelična slova, špic za kamen, čekić. Alat mi je bio potreban da uredim pećinu i za pravljenje krstića od drveta. Poneo sam i dva ćebeta, tri para veša, četiri kila projinog brašna, jedan lonac i dosta sapuna.

U jesen 1922. godine krenuo sam u Petriljsku planinu, koja se nalazi između dve reke, Koseljske i Goleme, da u njoj molitveno tihujem.

Išao sam ozaren nadom da ulazim u život pun nepredviđenih tajni. Slutio sam da me očekuje nepoznata i velika borba, i sa samim sobom i sa prirodom, sa tajanstvenim u meni i oko mene. Nisam se plašio. Bilo je to kao da sam išao prema novom rođenju u nekom drugom, boljem svetu.
...


DIO III
DOBAR RAT RATOVAH,
TRKU SVRŠIH, VERU ODRŽAH

Imao sam veliku ljubav prema Bogu i prema ljudima, i odatle sam crpeo snagu da se borim za ono što sam mislio da mi je potrebno u životu. Da sam sve vreme monaštva živeo u samoći, kao što sam želeo, uspeo bih da u sebe unesem obilje neba, mir i ljubav, i sada bih bio čovek čist kao jarko sunce. U svom životu često sam padao, ali sam ustajao i borio se, znao sam da je život borba i da ovde na zemlji za čoveka mira nema. Ipak, zadovoljan sam svojim sadašnjim duhovnim stanjem. Mada bih želeo mnogo više da znam. Ne grize me savest, u molitvi imam veliku slobodu pred Bogom.

Ne bojim se smrti, ali je ne želim. Volim, i još bih, i te kako, hteo da živim na zemlji u molitvi, među ljudima i braćom u Hristu. Kad dođe smrt, ona će me odvojiti od ovoga sveta, ali me neće usmrtiti, znam da hrišćanin živi večno u Gospodu svome. Preći ću iz sveta u svet, iz života u život, ali nisam umirao i ne znam u detalje kako će to izgledati. Zbog toga, iako sam uveren da je smrt pobeđena, malo se i bojim njene tajanstvenosti.

Tokom života, borio sam se da sebe preobrazim i usavršim, ali nikada nisam imao veliku želju da odem u Svetu Goru ili u Jerusalim, ili na neko drugo sveto mesto, verovao sam da neću od toga imati veliku korist. Mogao sam da putujem. Kao ratnik imam besplatan prevoz i penziju.

Istina, u dodiru sa cvetom čovek zadržava njegov miris. Tako biva i kad se dođe u dodir sa svetinjom. Ali toga brzo nestane, gubi se, a čovek ostaje kao što je bio. Ako se samo u to uzda, može vremenom da bude gori nego što je bio jer ne polaže svu nadu u sebe i u svoga Stvoritelja. Mirisati bolje od cveta, znači biti svet, biti savršen čovek, za to sam, s pomoću Božjom, mislio da treba da se izborim. I nisam žalio trud da bih ostvario brojne podvige. Inatio sam se sa svojom lenjošću, i silom otkidao parčad neba i unosio ih u sebe.

Kad sam živeo kao sveštenik među ljudima sam lako mogao da izgubim mnogo od onoga svetla u sebi koje sam dobio za vreme boravka u samoći. Ne može da se izgubi u potpunosti to duhovno blago koje preobražava čoveka, ali životom i ponašaljem ono može da se umanji, ali i da se uveća. Zato sam često bežao u planinu, da se molim u samoći i postu. Tako sam se duhovno obnavljao, i umanjivao telesnu snagu do one granice kad je duhu mogućno da vlada strastima i željama. Da bih bio u stanju da se oduprem zemaljskim željama, da me ne vuku po svetu i ne teraju da radim ono što ne odobrava moja svest, jačao sam svoj duh koliko sam više mogao. Borio sam se protiv lenjosti i opuštenosti, znao sam da u njima niču sva zla. Da sam bio nerazuman, da sam povlađivao svojim strastima, željama i svome telu, to bi bilo kao da golom rukom milujem zmiju šarku. Odavno bih bio mrtav. Međutim, čuvao sam svoje telo, kao veliko blago, znao sam da u njemu boravi božanski um, i da mi je ono neophodno za boravak i život ovde na zemlji.

Ništa nije moglo da mi zameni molitvu, koja me približavala Bogu. Zidao sam crkve, ali ne nalazim da je to najviše što čovek u životu treba da učini. Crkva je zgrada kao i svaka druga. Potrebna je ljudima, ali je bolje čoveku da se sedam dana i noći moli uzdržavajući se od hrane i pića, nego crkvu da sagradi. Mene je Bog daleko više nagrađivao za molitvu, ili za neki drugi duhovni trud, nego za fizički rad.




Knjige šaljem isključivo nakon uplate na moj račun u Intesa banci, na način koji odgovara kupcu, a u okviru mogućnosti koje sam naveo.
Ne šaljem INOSTRANSTVO od nedavno knjige idu na carinu.




Predmet: 36015959
MONAH KALIST- Milivoje M. Jovanović

Povez: mek
Format: 12x20 cm

Banja Luka 1998
Br.strana: 157
Monah Kalist je biografska priča srpskog monaha, duhovnog čeda Vladike Nikolaja Velimirovića. Bio je veliki obnovitelj crkava i manastira, proveo decenije živeći u divljini, gde ga čak ni zmije otrovnice nisu ujedale. Hranio je medvede i isceljivao ljude, a upokojio se 1991.g. u 95. godini života, u manastiru Žiča. Mnoštvu čitalaca, ova kniga je dala odgovore na mnoga pitanja i učvrstila ih u pravoslavnoj veri.

Sadržaj

Dio I Mladost, 5
Dio II Monaštvo, 72
Dio III Dobar rat ratovah, trku svrših, veru održah, 185

DIO I
MLADOST

Kao dete želeo sam da imam konja vranca, čistokrvnog arabera, duge grive, sa belom zvezdom na čelu. Maštao sam kako ga lepog i razigranog jašem selom i džambasim, ili ga upregnutog u čeze teram po vašarima, sve pred očima ljudi koji mi zavide. U snovima sam viđao njegove kratke živahne uši, snažan vrat, bujnu grivu, milovao njegovo toplo telo prekriveno crnom dlakom koja se presijavala, čuo rzanje i vrisak, i video sebe ponosnog na njemu, u sedlu okovanom sjajnim ukrasima. Molio sam Boga da mojim roditeljima, braći i sestrama da zdravlje, a meni dobrog konja.

Moji roditelji su bili na velikim mukama, jer sam tukao seosku decu i svađao se sa braćom i sestrama. Jednom sam, u ljutini i besu, udario neku devojčicu koja od toga umalo nije umrla. Neoprezno sam se zavlačio među konje i bikove i činio mnoge opasne nestašluke.

U tom vremenu postili smo sve postove. Roditelji su bili pobožni, osobito majka. Svake nedelje smo išli u crkvu. Noseći najmlađe dete u naručju, majka je tada ljubila vrata crkve, zatim ikone. Mi, starija deca, činili smo isto što i ona. Sveštenika sam poštovao i plašio sam ga se kao Boga. Jednom sam smogao snage i drhteći upitao ga: `Oče, je l` da nećeš ti da usmrtiš moju majku? Je l` da ona neće da umre?`.

Po završetku osnovne škole, u našem selu Kaoniku, roditelji su odlučili da nastavim učenje u gimnaziji. Nadali su se da ću tako postati obrazovaniji i svesniji i da ću se urazumiti i smiriti među meni nepoznatim i tuđim ljudima. Pristao sam jer ionako mi je bila potajna želja da se školovanjem uzdignem iznad drugih i da budem bolji od mojih seljana.

Kad sam došao u Kruševac u gimnaziju, želeo sam da postanem viđen i uvažen čovek, kao što je sveštenik, ili učitelj, ili viši državni činovnik. Sveštenik mi se najviše dopadao zato što u crkvi, pred narodom, peva i drži propovedi, i što ga ljudi pozdravljaju, klanjaju mu se i ljube u ruku.

Stanovao sam kod nekog kafedžije u maloj sobi uz štalu. Tu su ljudi svraćali na sat-dva, da se odmore, isprezali su konje, a amove ostavljali u moju sobu. Dok su se kiridžije, gospoda i bogati seljaci gostili pečenjem i rakijom u kafani, u mojoj sobi je mirisalo na mokru kožu, konjski znoj, prašinu; uvek je neko galamio, ili pevao, lupao, ulazio, izlazio.

Tvrdo sam bio odlučio i zarekao se da završim školu. Ali mi nije bilo lako, jer sam pored učenja morao još da vučem vodu kafedžiji, da hranim njegove svinje i živinu, da cepam drva kuvarici. Sve je to bilo predviđeno dogovorom između oca i kafedžije i uračunato kao nadoknada za moj boravak u toj sobi. Slobodno vreme tako reći nisam ni imao. Sumnjao sam, opravdano, u svoga oca, da se namerno tako sporazumeo sa kafedžijom, nadajući se i verujući da će učenje i težak rad da me urazume, poprave i smire.

Otac mi je davao nešto para, za džeparac, a jednom u petnaest dana donosio je piliće, jaja, sir, pekmez, sarme. Govorio mi je: `Uči, ako želiš da živiš dobro. Ako nećeš, kod mene te čeka posao: kopaćeš ili ćeš raditi kao vodeničar, i bićeš beo, prašnjav i umoran. Biraj!`

Učio sam uglavnom uveče, pri slabom svetlu žiže; preko dana nisam mogao da stignem od škole i posla. Uz to, ometali su me nepoznati ljudi, meni tuđi. Zazirao sam od njihovih sumnjičavih pogleda bez ljubavi. Osećao sam radost samo kada bih, za vreme raspusta, odlazio kući u selo. Tamo mi je sve bilo poznato i drago, pa sam postajao slobodan i srećan.

Hranu mi je spremala kafanska kuvarica; bila je jedra, mlada i veoma lepa žena; jedino sam nju u Kruševcu voleo. Posebno su mi ostale u sećanju njene bele i bujne grudi i oči crne i krupne. Obilazio sam oko nje, samo da joj budem u blizini, i gledao je izdaleka dok je radila. Noću sam je sanjao. Želeo sam do joj se što više približim i da se sprijateljimo. Rado sam je slušao kad je govorila i sa oduševljenjem sam radio sve što mi je naređivala. Ali sam doživeo nešto, veoma ružno, što dugo nisam mogao da zaboravim.

Jednom sam je, neočekivano, zatekao na skrovitom mestu sa gazdinim sinom, koji je bio stariji od mene. LJubili su se. Videla me je i odmah krenula ka meni. Oči su joj sevnule od besa i ljutine. Uplašio sam se i potrčao brzo u svoju sobu, moleći Boga da me izbavi iz nevolje. Ali pomoći nije bilo. Utrčala je za mnom i za sobom zatvorila vrata.

Obrazi su joj bili zajapureni, usne još crvene od poljubaca, kosa razbarušena, a dojke se njihale ispod tanke bluze, na brzinu zakopčane. Mirisala je na ljubav, bila je još opijena milovanjem. Prekinuta u zanosu ljubavi, i u strahu da ću drugima ispričati o njenom grehu devojačkom, približavala mi se sikćući kao zmija. Stajao sam preplašen u ćošku sobe. i gledao je, takvu, strepeći šta će se dogoditi. Zgrabila me za kosu i oborila na zemlju. Bila je jača od mene dečačića. Tukla me dugo, vrišteći: `Iskopaću ti te modre i drske oči! Nećeš ti više gledati ono što nije za gledanje! Otrovaću te. đubre malo! Crkavaćeš lagano, a od tvog smrada zgroziće se grad Kruševac!` Pritiskala mi je kolenima grudi i trbuh i šamarala me besomučno. Zapamtio sam njen bes i mržnju, i oči kojima me je probadala kao noževima. Ostao sam na podu dugo, izmrcvaren i skoro u nesvesti.

To mi se desilo na samom kraju drugog razreda gimnazije. Preplašila me strašno. Bio sam siguran da će me otrovati hranom ili na neki drugi način ubiti kad joj se ukaže prilika. Sa tim uverenjem ostao sam u gradu samo još nekoliko dana, do svršetka školske godine, zatim sam pokupio svoje stvari i knjige i pobegao u selo.

Ocu i majci sam rekao da sam uvideo da nisam sposoban za školovanje, da ne volim grad i da više neću, ni jedan dan, da živim u Kruševcu.

Seljaci su mi se podsmevali i prepričavali kako nisam sposoban
za učenje iz knjiga, nego da sam rođenjem predodređen da budem vodeničar, svinjar ili konjušar. Podsmehe sam dugo trpeo ćuteći, i razmišljao šta dalje da radim. Na kraju sam doneo odluku: u selu nipošto neću zauvek da ostanem!
....


DIO II
MONAŠTVO

Obavljali smo u manastiru mnoge poslove. Bila mi je potrebna fizička snaga, pa sam jeo jaku hranu; telo mi je bilo snažno, skoro je nadvladavalo duh. Terani raznim potrebama, ljudi su stalno dolazili k nama, ili smo mi k njima odlazili. Odgovarao sam na mnoga pitanja; izgovarao sam podosta nepotrebnih, suvišnih reči. Jedino sam noću ostajao sam; ali tada zbog umora nisam bio sposoban za veći duhovni napor. Rasejan sam bio i uznemiren, probudile su se raznovrsne želje u meni; tako nisam mogao da se predano i s pažnjom molim, onako kako sam želeo.

Mnogi monasi došli su u manastir, da bi se načinom života i stalnom molitvom približili Bogu. To su želeli, ali su bili opušteni, nedisciplinovani; zato se njihove duše nisu bogatile, i to mi je smetalo. Voleo sam uporne, vredne, razumne ljude, koji mogu u svakoj prilici da se bogate duhovno. U ratu sam navikao na borbu, red i tačnost: hteo sam da tako bude i u manastiru. Zato je ponekad dolazilo do neslaganja između braće i mene, a to nisam voleo jer nisam želeo da se ističem, da se razlikujem od drugih.

Nisam hteo da živim polovično, od danas do sutra, da se ponašam kao svetski čovek, i da se od drugih kao monah razlikujem samo po odeći. U srcu sam, kao iskušenik, osetio toplinu i ljubav prema Bogu i ljudima. Taj osećaj probudio je u meni težnju, želju, da u bespoštednoj borbi prodrem u dubinu svoga bića i saznam istinu o životu, i put i svrhu svoga življenja na zemlji.
Znao sam da su neki naši preci videli Gospoda i njegove svetitelje, i druge bestelesne sile. Nisam hteo, nisam mogao, da budem jedan od onih koji samo prepričavaju tuđu slavu i doživljaje; hteo sam u te priče lično da se uverim.

Posle dugog učenja i razmišnjanja, uvideo sam da ću jedino u samoći, u pustinji, moći potpuno da izvršim sve ono što se od mene kao monaha tražilo. Nadao sam se, i verovao sam u to, da ću, u beskrajnom iskustvu i u čestim dodirima sa duhovnim vanvremenim čistim silama i najdubljim tajnama, steći sigurnost i tako, ispunjen nezemaljskom ljubavlju, živeti životom dostojnim čoveka.
Odmah nakon monašenja, otišao sam do vladike Nikolaja i rekao mu:

`Preosvećeni, odobri mi, i daj mi blagosvlov, da odem u planinu. Hoću da se usamljen, u tišini, pohrvem sa svojim telom, da saberem misli i da pokušam da se očistim i smirim. Ti znaš da sam gladovao, zebao, spavao pod vedrim nebom, i da sam preživeo mnoge nevolje i u ratu i ovde u manastiru. Verujem da ću izdržati životu samoći.`

`Znam za tvoju želju, Kaliste. Verujem da će ti koristiti samoća; imaš moj blagoslov. Idi... Ali, znaj da te puštam samo na godinu dana.`

Pre polaska, u Ohridu, kupio sam mengele teške dva kila, rende za
glačanje drveta, sekiru, testeru, burgiju, lak za drvo, čelična slova, špic za kamen, čekić. Alat mi je bio potreban da uredim pećinu i za pravljenje krstića od drveta. Poneo sam i dva ćebeta, tri para veša, četiri kila projinog brašna, jedan lonac i dosta sapuna.

U jesen 1922. godine krenuo sam u Petriljsku planinu, koja se nalazi između dve reke, Koseljske i Goleme, da u njoj molitveno tihujem.

Išao sam ozaren nadom da ulazim u život pun nepredviđenih tajni. Slutio sam da me očekuje nepoznata i velika borba, i sa samim sobom i sa prirodom, sa tajanstvenim u meni i oko mene. Nisam se plašio. Bilo je to kao da sam išao prema novom rođenju u nekom drugom, boljem svetu.
...


DIO III
DOBAR RAT RATOVAH,
TRKU SVRŠIH, VERU ODRŽAH

Imao sam veliku ljubav prema Bogu i prema ljudima, i odatle sam crpeo snagu da se borim za ono što sam mislio da mi je potrebno u životu. Da sam sve vreme monaštva živeo u samoći, kao što sam želeo, uspeo bih da u sebe unesem obilje neba, mir i ljubav, i sada bih bio čovek čist kao jarko sunce. U svom životu često sam padao, ali sam ustajao i borio se, znao sam da je život borba i da ovde na zemlji za čoveka mira nema. Ipak, zadovoljan sam svojim sadašnjim duhovnim stanjem. Mada bih želeo mnogo više da znam. Ne grize me savest, u molitvi imam veliku slobodu pred Bogom.

Ne bojim se smrti, ali je ne želim. Volim, i još bih, i te kako, hteo da živim na zemlji u molitvi, među ljudima i braćom u Hristu. Kad dođe smrt, ona će me odvojiti od ovoga sveta, ali me neće usmrtiti, znam da hrišćanin živi večno u Gospodu svome. Preći ću iz sveta u svet, iz života u život, ali nisam umirao i ne znam u detalje kako će to izgledati. Zbog toga, iako sam uveren da je smrt pobeđena, malo se i bojim njene tajanstvenosti.

Tokom života, borio sam se da sebe preobrazim i usavršim, ali nikada nisam imao veliku želju da odem u Svetu Goru ili u Jerusalim, ili na neko drugo sveto mesto, verovao sam da neću od toga imati veliku korist. Mogao sam da putujem. Kao ratnik imam besplatan prevoz i penziju.

Istina, u dodiru sa cvetom čovek zadržava njegov miris. Tako biva i kad se dođe u dodir sa svetinjom. Ali toga brzo nestane, gubi se, a čovek ostaje kao što je bio. Ako se samo u to uzda, može vremenom da bude gori nego što je bio jer ne polaže svu nadu u sebe i u svoga Stvoritelja. Mirisati bolje od cveta, znači biti svet, biti savršen čovek, za to sam, s pomoću Božjom, mislio da treba da se izborim. I nisam žalio trud da bih ostvario brojne podvige. Inatio sam se sa svojom lenjošću, i silom otkidao parčad neba i unosio ih u sebe.

Kad sam živeo kao sveštenik među ljudima sam lako mogao da izgubim mnogo od onoga svetla u sebi koje sam dobio za vreme boravka u samoći. Ne može da se izgubi u potpunosti to duhovno blago koje preobražava čoveka, ali životom i ponašaljem ono može da se umanji, ali i da se uveća. Zato sam često bežao u planinu, da se molim u samoći i postu. Tako sam se duhovno obnavljao, i umanjivao telesnu snagu do one granice kad je duhu mogućno da vlada strastima i željama. Da bih bio u stanju da se oduprem zemaljskim željama, da me ne vuku po svetu i ne teraju da radim ono što ne odobrava moja svest, jačao sam svoj duh koliko sam više mogao. Borio sam se protiv lenjosti i opuštenosti, znao sam da u njima niču sva zla. Da sam bio nerazuman, da sam povlađivao svojim strastima, željama i svome telu, to bi bilo kao da golom rukom milujem zmiju šarku. Odavno bih bio mrtav. Međutim, čuvao sam svoje telo, kao veliko blago, znao sam da u njemu boravi božanski um, i da mi je ono neophodno za boravak i život ovde na zemlji.

Ništa nije moglo da mi zameni molitvu, koja me približavala Bogu. Zidao sam crkve, ali ne nalazim da je to najviše što čovek u životu treba da učini. Crkva je zgrada kao i svaka druga. Potrebna je ljudima, ali je bolje čoveku da se sedam dana i noći moli uzdržavajući se od hrane i pića, nego crkvu da sagradi. Mene je Bog daleko više nagrađivao za molitvu, ili za neki drugi duhovni trud, nego za fizički rad.




36015959 MONAH KALIST- Milivoje M. Jovanović

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.