pregleda

Hodnici svijetloga praha - Vitomir Lukić


Cena:
170 din
Želi ovaj predmet: 2
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Plaćanje pre slanja (Tekući račun)
Lično
Grad: Sombor,
Sombor
Prodavac

milanpucar (7941)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

Pozitivne: 17504

Negativne: 0

Svi predmeti prodavca

kontaktiraj prodavca

Kupindo zaštita

Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Žanr: Drama
Jezik: Srpski

Hodnici svijetloga praha - Vitomir Lukić

Svjetlost Sarajevo 1989
Stranica: 235
Povez : tvrdi, zaštitni omot

Vitomir Lukić: Svijetli prah

Gospodin Mihovil Jerg udaje kćer. Poziva domaćicu kuće da joj “saopći dugu listu zahtjeva za skorašnju svadbu”. Sve je profesor osmislio i predvidio, dugo je i pomnjivo sastavljao imenik pozvanih. Doći će rođaci sa svih strana, i oni iz Hercegovine, iz Podveležja, seljaci ljudi, sa svojim čudnim plemenskim običajima, doći će prijatelji i poznanici, živi pređi, ali i dugi niz mrtvih, upamćenih i neupamćenih, izuzev onih koji umriješe ubrzo po rođenju, pa im na nadgrobnicima, ako ih i imaju, piše “rajni”, jer oni ne bi ni razumjeli prave razloge ni smisao ovoga svečanog događaja, najvažnijega u životu gospodina Jerga.

Ovako, otprilike, započinje, traje i razvija se prema svom neumitnom kraju roman Vitomira Lukića (1929.), objavljen 1989, u prvome kolu kratkotrajne edicije sarajevske Svjetlosti “Savremeni Yu roman”, uz nove knjige Milorada Pavića, Irfana Horozovića, Slavka Janevskog, Mome Dimića i Dževada Karahasana. Tu biblioteku, raskošno oblikovanu, temeljito uređivanu, strogu u izboru pisaca i rukopisa, vodio je i potpisivao Ivan Lovrenović, a svaki je roman objavljen u tiraži od pet tisuća primjeraka. Posljednje, treće kolo, tiskano je 1991, pa su kamioni s knjigama od štamparije Mladinske knjige u Ljubljani do skladišta u Sarajevu vozili kroz linije fronte, preko zemlje koja se upravo raspadala.

Vitomir Lukić bio je hrvatski pjesnik i prozaist iz Sarajeva. Rođen u Zeleniki, rastao u Donjem Vakufu, išao u školu u Slavonskome Brodu, pripadnik kuferaškoga naroda, koji je sve svoje zavičaje nosio sa sobom, te je iz naraštaja u naraštaj živio u privremenosti i u stalnome seljakanju, kako bi očeve vodila i premještala njihova poštanska, željezničarska, učiteljska namještenja. Nakon studija u Sarajevu, radio je kao srednjoškolski profesor u Konjicu, a zatim je nekoliko godina, kao lektor, predavao naše književnosti u New Delhiju. Sedamdesetih i osamdesetih radio je na Televiziji Sarajevo, uređivao obrazovni program, bio likovni kritičar i esejist. U zimu 1971. sastavljao je i potpisao nešto što će se kasnije nazivati “Sarajevskom deklaracijom o hrvatskome jeziku”.

Lukić je bio od onih bosanskih pisaca koji su, svjesno ili nesvjesno, pisali nasuprot i usprkos prevladavajućem duhu “pripovjedačke Bosne”, rođenom iz moćne tradicije velikih pričalaca, od Petra Kočića do Ive Andrića, Zije Dizdarevića, Hasana Kikića, Branka Ćopića, Meše Selimovića. Njegova je proza, još od “Sobe za prolaznike”, prve knjige priča, bila visokoartificijelna, stilizirana, izmaknuta svakom naturalizmu i dokumentarizmu, čime bi pisac kod olakih čitača dolazio na zao i zloban glas kao hermetičan i nečitljiv. Suprotno: Lukić je pisao jasno i skoro programatski precizno, u skladu s ujevićevskom mišlju o mutnim mislima i reskome svjetlu. On je, doista, bio pisac reske svjetlosti, riječi osunčanih kao južna strana otoka Hvara. Osim što u njegovim prozama i poeziji ničega nije bilo od našega otomanskog orijenta, magle bosanskih kotlina i muke življenja u zatvorenoj i zazidanoj provinciji, nije bilo vezirske i fratarske povijesti, epske naracije i užitka u golom pripovijedanju, Lukić je, donekle, bio pisac i izvan širih, južnoslavenskih, konteksta. U spoju visokoga stila, diskretne i široke erudicije, aluzija ispunjenih zapadnim katolištvom i istokom Indije, pisao je otprilike onako kako bi to hrvatski pisci, zagrebačkoga gornjegradskog tipa, željeli, ali nekako im ne bi išlo, jer nisu tako umjeli (izuzmimo Marinkovića, Novaka, koga još?).

Upoznao sam ga koju godinu pred “Hodnike svijetloga praha”. Ozbiljan, nestasit gospodin, distanciran, ciničnog smiješka, uplašio bi me i od sebe odbio da zbog nečega nije pokazao otvorenu i sasvim nedvosmislenu naklonost prema onome čime sam se u to vrijeme bavio. A nisam radio bog zna što: objavljivao pjesme u časopisima, pisao po novinama o književnosti, a jedva da sam napunio dvadesetu. Lukić bi mi povremeno telefonirao, i onda bismo dugo razgovarali. Kada su izašli “Hodnici svijetloga praha” skoro me je isljednički ispitao što o toj knjizi mislim. Ne sjećam se što sam mu govorio, ali danas mi se čini da tada nisam mogao razumjeti o čemu priča njegov roman.

S demokratskim promjenama Vitomir Lukić je, nakratko, prema meni postao prijekoran. Bio je ministar vjera u Vladi Bosne i Hercegovine i potpredsjednik HDZ BiH. Iz Zagreba je, s prvoga razgovora s Tuđmanom, stigao očaran. Tako su barem pričali zajednički prijatelji, jer meni o tome ništa nije rekao. Ali već s drugoga razgovora vratio se užasnut i gnjevan: kao da je u Visokoj vidio Smrt. Ili mu se Smrt u proljeće 1991. prikazala u prispodobi Franje Tuđmana. Umro je iznenada, ni dva mjeseca kasnije.

Tako će biti da su “Hodnici svijetloga praha” njegov posljednji roman. Nisam ga čitao dvadeset i koju godinu, misleći da me nema čime iznenaditi, a onda sam ga prije nekoliko tjedana, gotovo slučajno, izvukao iz reda čvrsto natiskanih svezaka s vrha police. Knjiga se, krckajući, otvorila: “Danas je teško braniti Boga – nastavi gospodin Jerg zamišljeno – od svega za što bi morao biti odgovoran. Ako vi to činite, onda vam je potrebna posebna snaga.” To Jerg kaže svećeniku, pred čijom se crkvom našao gotovo slučajno, u predvečernjoj šetnji, na dan kada je domaćici kuće dao upute što sve treba obaviti pred Lucijinu svadbu. “Da – produži Svećenik – najviše što možemo učiniti – to je da izmirimo čovjeka s njegovom sudbinom, umjesto da je pokušavamo promijeniti.”

“Hodnici svijetloga praha” vedri je i smireni roman o umiranju. U vrijeme prvoga čitanja, bit će, nisam primjećivao tu vedrinu i smirenost. A umiranje? Sam Bog zna što je u to ljeto 1989, ili je već bila jesen, moglo biti umiranje. Ja ne znam, ne sjećam se. Nekoliko godina kasnije, gledat ću film “Babetina gozba”, divan i hedonizmom ispunjen, koji će me, kao i knjiga po kojoj je snimljen, podsjećati na nešto, ali nikako da se sjetim na što. Nije mi, naime, bilo na kraj pameti da je u toj nordijskoj euforiji vedrine, u tim bistrim čulima i osjećajima, isto što i u Lukićevim “Hodnicima svijetloga praha”. Gospodin Jerg nije mudrac ni paćenik, a skolili su ga u tom za njega najsvečanijem danu sve nevolje i svi nevoljnici njegova života i doba. Isljednici ga isljeđuju o koječemu, stižu stare neudate tetke, kuhari pitaju što treba kuhati, konjušari i čuvari njegovih velikih posjeda, pa kći sa svojim pitanjima i životnim zaključcima, i još stotinu svakakvih, a da čitatelj, sve do pred sam kraj, nikako da shvati što se to događa, kakva je to svadba i gozba. I onda u svjetlu i vedrini, čovjeku dođe da gospodin Jerg umire. I da od prve rečenice priče nije riječ o svadbi, nego o umiranju.

“Hodnici svijetloga praha” veliki je roman jednoga sada već nestaloga svijeta, strateški raspoređenog po zaraslim sarajevskim katoličkim grobljima, i jedne malene književnosti, koja se iz konjukturnih razloga, ili iz svakodnevnog sirotinjskog preživljavanja, pokušava utopiti u susjedsku, nacionalno istovjetnu, ali skroz različitu svehrvatsku nacionalnu kulturu. Riječ je, naravno, o malenoj književnosti bosanskih Hrvata, o čijoj posebnosti, izdvojenosti i drukčijosti u odnosu na zagrebačku i gornjogradsku, svjedoči već i to što je za nju Vitomir Lukić nepoznat, nepostojeći pisac. Još za života, zagrebački su ga kritičari skoro redovito miješali s beogradskim pjesnikom i javnim radnikom Velimirom Lukićem. Eh, kako ga je to, nesretnika, znalo uzrujati… Vjerujem da je smisao omaške shvatio nakon što se drugi puta susreo s Tuđmanom.

“Gospođica Angelina, obdarena psihologijom srca i odgojena na budoarskom štivu, umjela je da ljubavnoj igri da izgled velike fabule i u slučajevima kada je ona bila sasvim lišena strasti. U europskim salonima, mrtva od zadovoljstva, doživjela je pravi smisao riječi: zabava. To je bio jedini pojam koji je izmirivao suprotnosti: mišljenje i porok, kretanje i dokolicu, strast i kajanje, očaj i nadu.

I eto, upravo je opsjedala kćerku svoga brata nalazeći u njoj oduševljene sličnosti sa svojim likom iz mladosti, idejom da uloži kapital u jedinstvenu turističku agenciju za putovanje u kliničku smrt.”

Turistička agencija za putovanje u kliničku smrt? Dobra ideja, kojom bi se mogao upropastiti hrvatski turizam. I svi drugi turizmi. Vitomir Lukić umro je prije nego što se dogodilo išta od onoga od čega je načinjeno naše današnje beznađe i naš primitivizam. Svaka je smrt nesretan događaj, ali u njegovoj je, već i zbog pravovremenosti odlaska, 30. svibnja 1991, moralo biti neke elegancije. Okolnosti je opisao dvije godine ranije, u “Hodnicima svijetloga praha”. Divan roman za ljeto i more, za sunce i za puno svjetla.
Miljenko Jergović 28. 07. 2012

d.s.p.


Predmet: 19828081